– Nisam se ljutio kad su me nazivali divljakom koji želi živjeti u šumi ili Grizzlyjem Adamsom, jer sam znao da ću uživati, a ti kritičari sad su mi česti posjetitelji – kaže Zdravko Kabić (60), umirovljeni hrvatski branitelj koji je prije 11 godina odlučio živjeti na Leštatu, predjelu na obroncima Papuka.
Kao u snu već 11 godina
Prije preseljenja u šumski mir Zdravko je o tome dugo sanjao, o povratku u Požegu nikad nije ni razmišljao, čak ni kad mu je prije dvije godine izgorjela kuća koju je nakon doseljenja sagradio. Spremno je napravio novu.
– Ovdje je nekad bilo selo, tu su živjeli moji preci, ali im je kuća srušena 1942., a oni su kao i drugi otišli u izbjeglištvo. Baka je živjela po raznim stanovima, no dolazila je ovamo povremeno i mene dovodila. Tada mi se, još kao malom, svidjela šuma, bistri potoci i mir i uvijek sam maštao kako ću se jednom vratiti na svoju djedovinu – ispričao je Zdravko. Želju si je odlučio ispuniti nakon što je otišao u mirovinu pa je ubrzo na proplanku ispred šume počeo graditi drvenu kuću. Društvo mu proteklih godina nije, kao Grizzlyju Adamsu, pravio medvjed, već psi Don i Toca. Naravno, i njegova životna družica Marija, s kojom brižljivo uređuje kuću i okućnicu.
– Drvo je odličan izolator pa je ljeti u kući hladno, a zimi toplo. Na krovu je solarna ploča za struju, hladnjak je na plin, vodu dobivamo iz vlastitog izvora. Na okućnici imamo vrt i stare sorte voćaka koje ne prskamo i sve što jedemo ekološki je uzgojeno – kaže Zdravko.
– Ovdje jedino nema dobrog signala za mobitel. Njime se možemo služiti samo zimi kad na drveću nema lišća, no postoji mjesto na prozoru do kojega dolazi signal za SMS poruke i to nam je dovoljno – dodala je Marija. Prvi susjedi Zdravku i Mariji su u pet kilometara udaljenom selu, ali im često navrate rodbina i prijatelji.
U gradu osjećaju nemir
A na okućnici uvijek ima nekog posla pa im, kažu, dan bude kratak. A u "slobodno vrijeme" Zdravko rezbari drvo pa zidove kuće krase njegove slike. Povremeno on i Marija odu u 33 kilometra udaljenu Požegu, gdje se nerado dulje zadržavaju.
– Kad se počne mračiti, osjećam nemir i išao bih odmah kući. Želja mi je ovdje još sagraditi starinski ambar za goste. Siguran sam, kad dulje ostanu i vide kako je lijepo u tišini spavati, neće im se žuriti kući – kazao je Zdravko.