U svih dosadašnjih šest pobjeda HDZ-a presudni su bili glasovi tzv. ekstremista

Koliko je još desnica moćna u Hrvatskoj? Pravo je vrijeme za to pitanje iz dva razloga – sprema se izbor predsjednika najjače desne stranke i uskoro su izbori na kojima bi konzervativizam mogao potonuti, ali i možda s vitalnim vođom na čelu i pokazati svoju vitalnost. Prvo da kažem – osim HDZ-a, desnice u Hrvatskoj nema. HSP AS vode Ivan Tepeš i Pero Ćorić, dvije posve neprivlačne, odbojne osobe, koje kao po zadatku stalno motre na neprijatelje Hrvatske, a u izricanju stavova ukočeni su i skučeni, kako bi se reklo u mom kraju – ne bi ih čovjek iz kupusa istjerao.

Hrast je obećavao, ali samo to, HSP je gotovo nestao kao i neke manje poznate pravaške stranke. HSS s Beljakom na čelu i ne zna što je, neka je seljačko-liberalna mješavina kakve nigdje u svijetu nema. Jednom riječju – HDZ na desnici nema partnera. Davno su za nama vremena kad je HSP imao i osam zastupnika u Saboru, a u svom vodstvu imao je političare od formata, Tončija Tadića i Miroslava Rožića. Andrej Plenković ili neki drugi novi predsjednik HDZ-a svakako bi trebao imati na umu da ta stranka mora računati na glasove koji su nekad pripadali HSP-u ili bili raspršeni po manjim desnim strankama kojih praktički više nema.

Stoga je vrlo riskantno prejako pomicanje prema centru i odricanje od tzv. ekstremista koje bi isključilo vrlo važan i možda presudan broj birača. Ni 1990. ni 1992. ni 1995., ni 2003. ni 2007. godine HDZ nije pobjeđivao s glasovima centra nego zahvaljujući širokom spektru biračkog tijela kakav tu stranku prati od početka. Na primjer, vrlo se dobro sjećamo vatrenih govora Ive Sanadera na splitskoj rivi i u Saboru kojima baš nije stekao imidž umjerenog desničara nego razjarenog domoljuba koji je grmio protiv progona generala i žestoko se zauzimao za gospodarski pojas na Jadranu, što će kasnije iznevjeriti, ali to je druga priča. Dok god je bio živ a i dugo poslije lijeva je javnost i dr. Franju Tuđmana doživljavala i optuživala kao ekstremista, sve do prije koju godinu kad je prvog hrvatskog predsjednika “rehabilitirala” a Zoran Milanović iz temelja promijenio retoriku i o Tuđmanu i o domoljublju te ikonografiju SDP-ovih skupova koji su počeli sličiti na HDZ-ove.

HDZ je trajnost koja je privlačila više birača ili su se birači osipali ne zbog pomaka u ideologiji, približavanja centru ili udaljavanja od njega, nego zbog boljeg ili lošijeg vođenja zemlje. Sva su temeljna načela te stranke sačuvana, i svaki bi novi vođa izricanjem tih načela trebao moći i znati “zapaliti” dvoranu na predizbornim stranačkim skupovima u Imotskom i Gospiću, u Đakovu i Slavonskom Brodu, u Vukovaru i Dubrovniku. Napokon, nikad u HDZ-ovoj retorici nije bilo ekstremizma koji bi bilo koga ugrožavao, obnavljao propale totalitarne politike i izazivao sumnjičavost i ovdje i u svijetu. Ali je ekstremizma bilo i treba ga biti u izražavanju odlučnosti u zaštiti nacionalnih interesa, časti i dostojanstva Domovinskog rata, jednakom odnosu prema zlima prošlosti. Smiješno je i nerealno govoriti kako u HDZ-u “neće više biti ni ustaša ni partizana”. To za HDZ nikad i nije bio problem, a jedno je istraživanje pokazalo kako se u medijima ustaše i partizani spominju minimalno, u manje od 0,5 posto članaka. Bavit će se HDZ i jednima i drugima, i treba se baviti, ali kao povijesnom istinom, bježanje od te istine još će je više zamućivati.

Napuštanje ustaša i partizana, dvojba oko toga kako biti centar, prelazak na novu, “razvojnu paradigmu”... sve su to prazna teoretiziranja, HDZ je uvijek u svom temelju bio orijentiran i prema razvoju, i prema povijesnoj istini, i na ekstremno i na umjereno domoljublje koje se izražavalo na drugi način. Ni Plenković ni bilo tko drugi nema tome temelju što dodavati ili mu oduzimati, može ga samo, ako umije, iskoristititi za osobnu kreaciju, biti vođa već povedenima.

Novotarije o kojima govore Plenković, Tolušić, Stier... mogu nekome lijepo zvučati, ali one biračima ne znače ništa. Novi vođa HDZ-a mora sići u vrtlog biračke strasti, što je Milanović od Amerikanaca dobro naučio a Karamarko nikad ni od koga. Ne dogodi li mu se to sjedinjenje, ništa neće postići, a desnica, svedena na HDZ koji ne zna i na ostale kojih više nema, još će više oslabjeti. HDZ se dosad oporavljao brzo i uspješno kao nijedna druga stranka, no što još može motivirati njegove birače? Možda ipak novi predsjednik i katastrofa koju bi zemlji donio SDP vrati li se na vlast.