U svijetu bez milosrđa i sućuti ljudi koji više nemaju što izgubiti na kraju sve zapale

Izbjeglički logor Moira na Lezbosu, grčkom otoku nadomak turskog kopna, više ne postoji. Progutao ga je požar. Od vatre je spašen tek mali dio montažnih objekata. I ostala je žica. Dvostruka, više od tri metra visoka žičana ograda okrunjena trnovom krunom, navojima bodljikave žice na kojoj se nije štedjelo.

Logor je ustanovljen 2015. godine kada su preko Lezbosa prošle stotine tisuća izbjeglica i migranata prema Europi. Stanovnici otoka dočekivali su ih prijateljski pokazujući sućut i solidarnost, pomažući gdje su mogli. Predviđeni smještajni kapacitet u šatorima i kontejnerima bio je predviđen za tri tisuće ljudi i tih se mjeseci nikada ne bi popunio jer su se ljudi uglavnom kratko zadržavali, prolazeći dalje prema unutrašnjosti i sjeveru Europe, osobito prema Njemačkoj. A onda je 2016. godine došlo do zaokreta i Europska unija se odlučila za blagim riječima nazvanu politiku odvraćanja. Ona uključuje i otvaranje vatre s grčkih patrolnih brodova i čamaca oko pretrpanih gumenjaka na moru, a oni koji bi se dokopali Lezbosa tamo su i ostajali, internirani u Moiri, koja je postala simbol za desetke sličnih kampova u Grčkoj.

Napetost i nezadovoljstvo rasli su unutar logorske žice i u okolnim mjestima izvan nje. Krajem prošle i početkom ove godine broj stanovnika Moire, i dalje predviđene za oko tri tisuće ljudi, dosegao je čak dvadeset tisuća. Međunarodne organizacije i udruge upozoravale su na neljudske uvjete. Sve prestrašeniji stanovnici otoka u siječnju su demonstrirali zahtijevajući da im se vrati normalan život na njihovu otoku. Početkom veljače policija je silom i suzavcem spriječila pokušaj prosvjednog marša morijskih logoraša prema glavnom gradu otoka. U logoru su bile brojne obitelji, ali i stotine djece bez pratnje ikoga odraslog. Već od prošle godine psiholozi-volonteri upozoravaju na rastući broj pokušaja samoubojstava među tom djecom. Europa je čitavo vrijeme odvraćala pogled od sramote i poraza svojih temeljnih ljudskih i moralnih načela. A onda je, s početkom proljeća, stigla i korona. Logor je stavljen u karantenu, što već samo po sebi zvuči sarkastično. Broj ljudi unutar žice je smanjen, ali u trenutku izbijanja požara u logoru, i dalje predviđenom za oko tri tisuće ljudi, bilo ih je trinaest tisuća. U uvjetima u kojima je smijurija već i samo spominjanje epidemioloških mjera ili održavanja osnovne higijene.

>> FOTO Zbog požara u kampu evakuirani migranti na Lezbosu

Marco Sandrone iz Liječnika bez granica izjavio je za BBC: “To je bila tempirana bomba koja je na kraju i eksplodirala”, te još jednom ponovio kako su ljudi u Moriji bili držani u neljudskim uvjetima. Požari prošlog utorka i srijede očito su bili namjerno izazvani. Jedina sreća je što do sada nema vijesti o poginulima, pošto su požare najvjerojatnije izazvali sami zatočenici logora. Da, treba ih zvati baš tako, zatočenicima i logorašima. Može li ih se zbog toga kriviti? U vatri su vidjeli izlaz iz svog očaja. I u nastalom kaosu doista su i izašli. Ali ne daleko. Vojska i policija je napravila kordone posvuda oko logora da bi izbjeglice i migrante spriječila da dođu u okolna mjesta. Noći i dane nakon požara proveli su ležeći na okolnim cestama i oko njih. Došlo je i do sukoba s lokalnim stanovništvom koji su izašli na straže pred svoja mjesta.

Nije čudo da su zatočenici Moire i za njih tijekom godina u kojima se nije rješavalo ništa postajali sve manje ljudi, a sve više prijetnja. A onda je požar izazvao val silnog “milosrđa” u europskim kabinetima moći. Odlučeno je da se prime i zbrinu djeca bez pratnje. Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas požar je nazvao humanitarnom katastrofom. Kao da sam logor to već nije bio godinama. Šefica Europske komisije Ursula von der Leyen rekla je da je sada glavni prioritet “sigurnost onih koji su ostali bez zaklona i utočišta”, očito smatrajući da je ta pretrpana pustopoljina ograđena žicom bila dostojna nazvati se zaklonom i utočištem.

Trenutačno je riječ o samo trinaestak tisuća ljudi ostavljenih bez igdje ičega na cesti. Na tri broda upućena upomoć smjestit će se najugroženiji. Ostali će valjda “uživati” pod mediteranskim suncem i zvijezdama, čekajući prve kiše. Premijer njemačke savezne države Sjeverne Rajne-Vestfalije ponudio je smještaj za tisuću izbjeglica i migranata iz spaljene Morije. Ali to bi bio loš primjer. Europa se i dalje neće moći i neće htjeti dogovoriti oko “kvota” pružanja utočišta. Moria je služila kao primjer onima na istoku što ih čeka ako se uopće dokopaju Europe, a nama na zapadu kako nam je zapravo još uvijek dobro i bajno.

>> Izbjeglički kamp Moira na grčkom otoku Lezbos

Mi ćemo se i dalje dijeliti na desne i lijeve ili još žešće, obasipajući se međusobno uvredama, po liniji stava prema pandemiji i propisanim mjerama, ili prema Trumpu i Bidenu, ili prema rasizmu u Americi. Kao da kriza koja slijedi neće jednako pogoditi i jedne i druge. Kao da srozani kriteriji ljudskosti neće prije ili kasnije zakačiti i nas same. Svijet će i dalje biti organiziran i uređen tako da će samo jedna mala skupina ljudi ostati zaštićena od svake krize i katastrofe.

To je onih nekoliko stotina milijardera čije se bogatstvo enormno povećalo upravo u mjesecima pandemije, porasta nezaposlenosti i još većeg siromaštva koje kuca na vrata stotinama milijuna. Oni mogu mirno spavati dok se mi gložimo oko toga zaslužuje li Trump Nobelovu nagradu za mir, kad ju je već, sasvim nezasluženo, dobio i Obama. Dok nam pravi razlozi za zgražanje, gađenje i strah neprestano izmiču pažnji kao da smo drogirani. Na primjer, američki milijarderi, a slično je podešen čitav svijet, razmjerno primanjima i profitu i dalje plaćaju manji porez nego vi, ja, ili bilo koji sve manje zaštićeni radnik u bilo kojem sektoru. Moira je pouka što se na kraju dogodi u svijetu bez sućuti, solidarnosti i milosrđa, što naprave ljudi koji više nemaju što izgubiti. Sve zapale. •