Nekoliko posljednjih desetljeća u modi je tzv. dekonstrukcija iliti preispitivanje općeprihvaćenih povijesnih istina. Od takvih preispitivanja nisu imuni ni hrvatski povjesničari. Nikome ne pada na pamet dovoditi u pitanje nove znanstvene spoznaje, ako su one doista temeljene na znanstvenim metodama. Na žalost, u hrvatskoj varijanti to nije pravilo jer \"spoznaje\" povjesničara ponekad imaju neznanstvenu pozadinu. Hrvatski srednjovjekovni knez i kralj Tomislav, koji je Hrvatskom vladao od oko 910. do 928., postao je omiljena meta \"ponovnog promišljanja\" i negiranja, baš kao što je nekoć bio omiljena osoba o kojoj su povjesničari pretjerivali u \"znanstvenim spoznajama\". Nema hrvatskog povjesničara koji o Tomislavu nema svoje mišljenje: \"dekonstruktivisti\" negiraju notorne istine, a nacionalni romantičari nekritički prihvaćaju svakovrsne izmišljotine o Tomislavu. Kad je taj hrvatski vladar u pitanju, rasprave o njemu i danas su žučljive, posebno kad se problematizira njegova titula kralja i mjesto krunidbe. U ovom feljtonu pokušat ćemo čitateljima približiti vrijeme u kojem je živio i vladao poznati hrvatski knez i kralj.
Da bi se bolje razumjelo kako su obični Hrvati, za razliku od Tomislava i njegove kneževske i/ili kraljevske svite, živjeli početkom 10. stoljeća – pozvali smo upomoć dr. Marija Šlausa, poznatog forenzičara i bioarheologa. Njegove analize kostiju starohrvatskih grobova zapravo otkrivaju kvalitetu života naših predaka, odgovaraju na pitanja kako su se hranili, koliko su radili, od čega su umirali i slično. Šlaus je u svojoj knjizi \"Bioarheologija-demografija, zdravlje, traume i prehrana starohrvatskih populacija\", objavljenoj prije nekoliko godina, otkrio šokantne podatke o svakodnevici starih Hrvata.
Analiza kostura
Šlaus je analizirao 600 kostura naših predaka, i to s nalazišta Donje polje – Sv. Lovre kod Šibenika, Radašinovci – Vinogradine kod Benkovca, Glavice – Gluvine kuće kraj Sinja i Velim – Velinštak kod Benkovca. Kosturi datiraju iz druge polovice 7. do 9. stoljeća, dakle, analizirao je kosti predaka i prije i poslije pokrštavanja, što je važno zbog različitih rituala pokapanja. Analizirani su, dakle, ostaci \"u kolijevci hrvatske države\". Naime, sve što čovjek radi ostavlja traga na tijelu, pa i na kostima i zubima. Analizom kostiju može se mnogo toga znati o sudbina pojedinca, ali i socijalnim odnosima u zajednici. Šlausova istraživanja pokazala su da su Hrvatice u ranom srednjem vijeku prosječno živjele 39,7 godina, a muškarci 40 godina, s tim da je samo 10 posto starih Hrvata živjelo više od 50 godina. Smrtnost djece bila je iznimno visoka, od desetero novorođene djece samo je jedno preživjelo. Zubni ostaci starih Hrvata pokazali su da djeca nisu imala karijes, dok je karijes imalo 14 posto odraslih. Učestalost karijesa kod žena bila je veća nego kod muškaraca, s tim da je učestalost karijesa kod žena starijih od 35 godina bila viša od 20 posto. Smatra se da je uzrok tome prehrana. Muškarci su češće jeli meso, a žene žitarice, budući da su ostajale doma. Muškarci su, dakle, dok bi bili u ratnim pohodima ili teško fizički radili, jeli proteine, posebno suho meso. Zubi starih Hrvatica imali su, prema Šlausovim analizama, oštećenja zubnih kruna. Šlaus još dvoji jesu li ta oštećenja zubi posljedica obrade biljne građe, poput pruća za košare, ili štavljenja kože i životinjskih tetiva za vojničke i lovačke lukove. Naše pramajke iz 8. i 9. stoljeća umirale su najčešće od 15. do 25. godine. Uzroci smrti uglavnom su bili komplikacije pri porođajima – krvarenje, sepsa itd.
– Teško su i naporno radili stari Hrvati, o tome svjedoči učestalost osteoartritisa na zglobovima dugih kosti i preopterećenosti zglobne hrskavice. Muškarci su obavljali većinu teških poslova: kopanje, zidanje, ribarenje i slično – kaže dr. Šlaus. Teški reumatski bolesnici, svjedoče tragovi, pokapani su nakon uznapredovale bolesti, što znači da se o tim bolesnicima netko brinuo. Forenzika je, među ostalim, dokazala da su naši preci često bolovali i od anemije, odnosno nedostatka željeza u krvi.
– Pronašli smo ostatke ljudi koji su bili beskrajno bolesni, s dugogodišnjim i kroničnim bolestima. U toj zajednici postojala je velika briga za sve članove: sve su učinili da te ljude održe u životu. Specifične zarazne bolesti koje se mogu dijagnosticirati mi smo dijagnosticirali na ostacima ranosrednjovjekovnih Hrvata, a to su tuberkuloza i guba, dok sifilis nije zabilježen – kaže dr. Šlaus.
Naime, srednjovjekovni čovjek nije znao za postojanje mikroskopskog svijeta. Jer ga nije mogao vidjeti. Stoga su se zarazne bolesti prihvaćale ili kao usud ili kao Božja kazna, kako je to neslužbeno i Crkva tumačila. Pa ipak, Crkva je poštovala ljude koji su pomagali gubavcima i poticala sve one koji su se na neki način brinuli o njima. Riječ je o ljudima koji su im ostavljali hranu na za to određenim mjestima. Osim od zaraznih bolesti i danas benignih bolesti te komplikacija pri porođaju, srednjovjekovni Hrvati umirali su vrlo često zbog nasilja. Dr. Šlaus je, uspoređujući podatke o našim precima iz Dalmacije s analizom ostataka kasnosrednjovjekovnih Hrvata iz kontinentalne Hrvatske (Slavonije i Zagorja), došao do zaključka da su Dalmatinci u 7. i 8. stoljeću bili manje izloženi stresu i da su pet-šest godina živjeli dulje od stanovnika u središnjoj Hrvatskoj od 11. do 13. stoljeća. Razlozi su političke naravi. Naši preci u Slavoniji bili su u sukobu sa susjedima, Mađarima, Bugarima i drugom slavenskom populacijom. Vlast između Save i Drave bila je vrlo nestabilna, a provale, palež, pljačke i ubojstva vrlo česti. Iako se Šlausova istraživanja ne odnose izravno na Tomislavovo doba, naši preci na području između Drave i Save bili su i za vrijeme Tomislava manje sretni nego na jugu, u Dalmaciji. U vrijeme vladavine Tomislava, dakle prvih desetljeća 10. stoljeća, Hrvatska je bila jaka i stabilna kraljevina. Tomislav je, prema svim povijesnim vrelima, imao snažnu vojsku kojom je osiguravao ne samo svoju vlast nego i zaštitu svojim podanicima. No, koliko je uopće bilo Tomislavovih podanika?
– Hrvatska je u to vrijeme mogla imati oko 500 tisuća ljudi. Split je imao oko 3000 stanovnika, a ostali gradovi od tisuću do dvije. Usporedbe radi, Zadar je u 14. stoljeću imao 20.000 stanovnika i bio je uvjerljivo najveći grad Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva – kaže povjesničar Mladen Ančić. Split je dva stoljeća poslije Tomislava, dakle u 13. stoljeću, imao oko 13 tisuća stanovnika.
Hrvati u gradovima
Prije dolaska Tomislava na vlast Hrvati su već naveliko činili visok postotak populacije dalmatinskih gradova. Njegovim dolaskom taj se postotak povećao jer je, prema Ančiću, on upravljao dalmatinskim gradovima s obzirom na to da \"nije bilo nikakve bizantske Dalmacije\".
Koliko je kralj Tomislav bio jak govori i činjenica da je u Splitu kao svoga eksponenta instalirao nadbiskupa Ivana.
Tomislavova Hrvatska je na jugu graničila s Humskom kneževinom, na sjeverozapadu se granica protezala do Istre, konkretno do Labina, na sjeveru do Drave, dok je granica na istoku, tvrdi Ančić, nepoznata. Naime, poznato je da je područje oko rijeke Vrbasa pripadalo hrvatskim županijama, međutim nije poznato da je županijski sustav postojao istočno od Vrbasa, što ne znači da Tomislav nije vladao središnjom i istočnom Bosnom. Uglavnom, veći dio područja današnje BiH pripadao je Hrvatskom Kraljevstvu. Stanovnici su živjeli u hrvatskim i \"romanskim\" gradovima i naseljima u Dalmaciji te u naseljima uz rijeke i stare antičke putove koji su vodili od obale prema unutrašnjosti. Bavili su se uglavnom stočarstvom i ratarstvom.
Zatim, ratarstvo je bilo važno zanimanje. Hrvati su sijali ječam, pšenicu, proso, bob, različito zelenje (kukuruza i krumpira nije bilo tada u Europi). U primorju i na otocima bila je važna proizvodnja maslinova ulja i vina. Ribarstvo je također bilo vrlo važna gospodarska grana. Gusarenje je također bio način privređivanja za manjinu.
Proizvodnja i trgovina solju – koja je bila nužna za domaće životinje te za konzerviranje suhog mesa, svinjetine i bravetine, ali i za konzerviranje ribe – bila je najunosniji posao. Svaki vladar, pa i Tomislav, nastojao je imati monopol na promet solju. Povjesničar Ančić upozorava i na još jednu važnu privrednu granu srednjovjekovne Hrvatske – kopanje željezne rude i taljenje željeza. Ruda se kopala na području današnje zapadne BiH, Bihaća i Cazinske krajine. Trgovina je bila jako živa, međutim, Trpimirovići nisu kovali vlastiti novac, nisu imali vlastito sredstvo plaćanja. Novac, posebno zlatnike, hrvatskim vladarima darovali su bizantski carevi prilikom njihova posjeta Konstantinopolu. Koristili su, dakle, bizantski novac, ali se u stvarnosti trgovalo razmjenom robe za robu (trampa), a razmjenjivalo se sve – žito, vino, maslinovo ulje, sol, sukno, željezni čavli, potkove, zemljane posude, sir itd. Platežno sredstvo bile su i kunine kožice i svila.
Vreteno i konopac
Brodovi koji su pristizali iz Konstantinopola u jadranske gradove morali su se opskrbljivati hranom i vodom, a zauzvrat su domaćim ljudima davali robu široke potrošnje nastalu u obrtničkim radionicama Konstantinopola i drugih gradova. U Hrvatskoj se kao mjere za dužinu do kraja 11. stoljeća spominju vreteno i konopac. Mjere za dužinu još su lakat i korak. Lakat se koristio za mjerenje tkanina. Žito u sol se, primjerice, mjerila modijem koji je iznosio današnje 8,72 litre. Površina njive ponekad se određivala prema količini sjemena. Nije postojao ujednačen način mjerenja. Vrijeme se mjerilo sunčanim i pješčanim satima. Kad su posrijedi prometnice u Tomislavovo vrijeme, njih praktički nije ni bilo. Kasnoantičke ceste propale su jer se nisu obnavljale, a u funkciji je bila samo jedna stara cesta, kojom su mogla ići zaprežna kola. Trasa te ceste išla je kasnoantičkom cestom koja se otprilike protezala od današnjeg Zagreba preko Topuskog, Bihaća pa do Knina gdje se račvala na dvije ceste, jedne je išla do Splita, a druga do Zadra. Bila je to glavna prometnica Hrvatskog Kraljevstva. Ostale ceste bile su obične staze i karavanski putovi. No, zato je morski promet cvjetao.
Upravnu podjelu kneževine, odnosno Kraljevine, Tomislav je naslijedio, ali je svojim županijama dodao i priobalne \"romanske\" gradove i mnoge otoke koji su priznavali njegovu vlast. Preko dalmatinskih gradova Tomislav je kontrolirao promet Jadranom. Jedino Zadar nije bio pod njegovom vlašću i neki gradovi na sjevernojadranskim otocima. Pomorski promet bio je vrlo jak, posebno prema Konstantinopolu i natrag. U vrijeme Tomislava Hrvatska je bila podijeljena na brojne županije, a najpoznatije su Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pesenta, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin i druge, dok je ban držao Krbavu, Liku i Gacku. Župani su očito vladali uime Tomislava. Jesu li oni imali i visoke državne dužnosti, teško je reći, međutim, u povijesnim vrelima u darovnici vjerojatnog Tomislavova oca i prethodnika Muncimira iz 892. spominju se župani kao svjedoci, a uz njihove titule župana spominju se i zaduženja na dvoru. Tako se spominju župan palatin, župan buzdovanar, župan konjušnik, župan komornik, župan peharnik, kneginjin župan, župan štitonoša, ali se spominje i župan kliški, što je teritorijalno određenje.
Gdje je stolovao
Tomislav nije imao stalni grad iz kojeg je vladao zbog toga jer je puno putovao. Vladao je iz nekoliko gradova, najmanje tri. Pouzdano se zna da je stolovao u Klisu i u Biogradu, ali se ne zna za treći grad iz kojeg je upravljao, a koji je posve sigurno bio u unutrašnjosti Kraljevstva ili na sjeveru. Arheološka istraživanja mogla bi pomoći u otkrivanju tih zagonetki, smatra prof. Ančić.
Kako se Tomislav oblačio, upitali smo, uz ostalo, prof. Nevena Budaka.
– Oblačiti se mogao po uzoru na zapadnjačku nošnju ili po uzoru na bizantsku. Kako je bio vezan uz Bizant, vjerojatno je nastojao oponašati modu carigradskih dostojanstvenika, što je uključivalo fine tkanine, pa i svilu. O tome možemo nagađati na temelju opisa odjeće koju je nosio dostojanstvenik u jednom grobu otkopanom u Biskupiji kod Knina, ali se ona odmah raspala jer u to vrijeme, krajem 19. stoljeća, nisu poznavali tehnike konzervacije tkanina – kaže prof. Budak.
Jaka Tomislavova konjica, mačevi kao moćno oružje, tajna bizantskih carskih pečata iz Buškog blata i što o njima kaže arheolog Periša