UKRAJINICI U IZBJEGLIŠTVU U HRVATSKOJ

'U Ukrajini Uskrs slavimo puna tri dana'

Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
18.04.2022.
u 09:04
Posebno su bogati običaji ukrašavanja pisanica. Treba biti pravi stručnjak i umjetnik
Pogledaj originalni članak

Kada se djeca na uskrsno jutro kucaju ukrašenim jajima, pažljivo prate čije će prvo puknuti. I nije u pitanju natjecateljski duh. Čije se jaje raspukne prvo, taj ima veće izgleda da se razboli, dok će onaj s jačim jajetom biti zdraviji u idućih godinu dana.

– Vrh je uvijek jači, a dok to ne znaju, prevare se. U tome je tajna – smješka se 35-godišnja Svetlana Kuhareva. S troje djece, ova je mlada majka izbjegla iz ukrajinskog Ternopolja, grada na zapadu zemlje koji je do ratnog vihora brojio približno 228.000 žitelja. Spas je pronašla u samostanu sestara Vasilijanki u Osijeku, također rodom Ukrajinki. Riječ je o grkokatoličkom redu koji je na hrvatsko tlo stigao prije više od stoljeća, konkretno 1920. godine.

– Suprug Andrej ostao je u Ukrajini, vozač je i evakuira izbjeglice. Čujemo se svakodnevno telefonom. Jako nam je teško, djeca se žele vratiti kući – kaže nam Svetlana, dok oko nje trčkaraju dvije djevojčice i sinčić, u dobi od 12, zatim 10 te šest godina.

Foto: Dubravka Petric/PIXSELL

Stigli su u grad na Dravi 11. ožujka, na poziv velečasnog Ljubomira Sturka, župnika grkokatoličke župe Krista Kralja u Osijeku. Časne sestre dočekale su ih u samostanu raširenih ruku, a 18 izbjeglih Ukrajinaca, žena i djece koji su pod njihovim krovom našli mir, za najveći kršćanski blagdan, kažu nam, pripremili kao i kod svoje kuće. Dječica su obučena u ukrajinske narodne nošnje koje su uspjeli ponijeti sa sobom bježeći pred granatama ili su ih pronašli u samostanskim ormarima, pažljivo čuvane, dok je dio odjeće preradila i skrojila proteklih dana jedna izbjegla majka, vješta u šivanju.

– Pekli smo pashu, poseban slatki kruh koji se spravlja samo za Uskrs. Pravi se od brašna, jaja, maslaca, šećera, kvasca, a može se dodati i suho voće. Ukrasili smo ga kršćanskim simbolima kao što su grožđe, žito, riba, zvijezde, križ... kako tko već zna i umije, no uglavnom sve domaćice peku pashu – prikazuje nam Svetlana.

Pasha zauzima središnje mjesto na blagdanskom stolu za uskrsni doručak.

– Kada se vratimo s blagoslova hrane iz crkve, najstariji član obitelji reže pashu, svakome od ukućana daje komad toga kruha i posvećeno jaje, i tako mu čestita Uskrs. To je početak, nitko ništa ne jede dok si tako lijepo svi ne čestitamo – opisuje.

Uz pashu, na blagoslov jela u košarici se nose i šunka, kobasica, kuhana jaja – kako pisanice tako i ona očišćena od ljuske, sir, hren, mladi luk... Ukrajina je posebno bogata po običajima ukrašavanja pisanica, a svaka oblast ima svoje motive i način šaranja uskrsnih jaja. Punu košaru pravih umjetničkih remek-djela pokazuje nam časna sestra Anastasija Pitka, godinama su ih skupljali u župi, a Svetlana uzima jaje po jaje i znalački nam govori kojem kraju pripada. Cvjetni su motivi tipični za zapad zemlje. Križ na pisanici, pak, označava cjelinu svijeta.

– Jako je velik trud potrebno uložiti u takvo ukrašavanje jajeta, zaista treba biti pravi stručnjak – govore nam one i provode nas i kroz svojevrsni muzej pisanica u samostanu u osječkoj Wilsonovoj ulici.

Nakon uskrsnog doručka, obitelji se u Ukrajini vraćaju do crkve i crkvenog dvorišta, najmlađi se zabavljaju kucajući se jajima, ali i u posebnim igrama kojima se podjednako vesele i odrasli. Zovu ih haivka.

– Zaista je to nešto posebno, pamtim ih iz svoga djetinjstva: cijeli svijet neka propadne, ali ja sam morala ići! – prisjeća se s osmijehom sestra Anastasija.

– Pjevaju se uskrsne pjesme, obiteljske i patriotske, a sve se prati plesom i mimikom. Primjerice, pjevamo “Rastite, rastite krastavčići, motajte se, motajte”, i vrtimo se jedno iza drugoga i zaobilazimo ili: “Dečkiću, dečkiću, da li ti znaš kako se sije mak? Baš ovako se sije mak, sije mak”, opet uz pokrete koji oponašaju sijanje maka. Jedinstven je to običaj za Uskrs i djeca ga obožavaju – pojašnjava ona.

Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Uskrsni običaji Ukrajinaca
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL

Djevojčice i djevojke na Uskrs nose cvjetne vjenčiće na glavama, što ih razlikuje od udanih žena.

– Uskrs se kod nas slavio tri dana: nedjelja, ponedjeljak i utorak, i za to vrijeme nema nikakve igranke, kako se to na selu kaže, samo haivka – dodaje. Uskrs se svečano slavi, ali i dočekuje. Na Veliki petak stražari se uz Isusov grob, i to tijekom cijele noći, baš kao što su i Kristovo tijelo čuvali vojnici.

– Vjernici su znali preko cijeloga dvorišta na koljenima ići do Isusova groba i natrag, za pokoru – govori sestra Anastasija, dok nam pokazuje crkvu tik uz samostan kraj kojeg su se ovoga Uskrsa okupili Ukrajinci iz Osijeka i okolice, ali i oni tek pristigli u Slavoniju zbog ratnih strahota u njihovoj zemlji.

Red sestara Vaslijanki ili Bazilijanki osnovao je sveti Vasilije Veliki, ili Bazilije, sa svojom rođenom sestrom Makrinom, također sveticom, u 4. stoljeću.

– Četvrto stoljeće poznato je po jednom od najvećih kršćanskih progona. Kršćani su se stvarno zagrijali dati svoj život za Krista i iz obitelji svetog Vasilija, kako ga mi u Ukrajini zovemo, bilo je osam mučenika koji su dali život za vjernost Isusu. Obitelj je bila sva u ljubavi prema Bogu. Nakon prestanka progona, kršćane je zanimalo kako sada postati svecem. Sveta Makrina, čitajući Sveto pismo, nailazi na tekst gdje stoji da smo pred Bogom svi jednaki, nema slugu i sluškinja, većih i manjih, djeca smo svi Božja. Odlazi k majci i govori joj da nisu autentični kršćani ako tako ne žive, a one imaju sluškinje. Znači, trebaju nešto mijenjati u svom životu. Njih dvije dogovaraju se da sve te sluškinje od tada budu kao njihove sestre, dakle svi će jednako živjeti. Međusobno se i zovu sestrama, i tako je počelo redovništvo koje traje do danas – iznosi nam sestra Anastasija.

Bazilije se u to vrijeme nalazio u Ateni na studijima, a majka i sestre su bile u Kapadokiji, današnjoj Turskoj.

Foto: Dubravka Petric/PIXSELL

– Vaslije se vraća sa studija i promatra kako njegova obitelj malo drugačije živi i njemu se taj život svidio. Treba mu sada tražiti njegov put do svetosti i služenja Bogu. Ode u pustinju i promatra život pustinjaka, što je u tadašnje vrijeme bilo jedini način takvog posebnog posvećenja Bogu. Zaključi kako takav život jest lijep, ali je sam u pećini, nema ga tko ni posavjetovati ni opomenuti pa to nije za njega, treba tražiti nešto veće. Povlači se u samoću i u molitvu. No, kada se takvi veliki ljudi negdje pojave, uvijek dođu i oni koji ih žele nešto pitati. I Bazilije im kaže: “Idemo pogledati što Isus Krist u takvom slučaju savjetuje”, i uvijek traži odgovor u Svetom pismu. Zapisivao si je to da ima i za druge, i na taj su način nastala naša pravila, koja imaju i ženska i muška grana, i traju od 4. stoljeća do danas. To je dokaz da je riječ o Božjem djelu, ljudska djela su propala – poručuje sestra.

Djedovi sestre Anastasije došli su iz Ukrajine u Hrvatski prije 120 godina. Redovnice Vasilijanke su, pak, na ovim prostorima od 1920. Dvije su zajednice, hrvatska i ukrajinska.

– Mi smo ukrajinska. Centralna nam je kuća u Osijeku, gdje nas je trenutačno sedam, a djelujemo i u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Prnjavoru u BiH te Kijevu. Naša je Crkva u Ukrajini bila likvidirana 1946., za vrijeme komunizma, tako da je sve do 1991. radila samo u katakombama. Misiju u Kijevu otvorili smo 1993., jer kako je Crkva izašla iz katakombi, stvorila se velika potreba pa smo poslali sestre iz Osijeka, koje su i danas tamo i čujemo se svakodnevno. Rat u Ukrajini nam strašno teško pada. Bazirali smo se proteklih desetljeća na to da okupljamo svoj narod i djecu, jer smo manjina, a sada imamo novu misiju, naše prognanike. Rekli smo im: “Budite kao kod kuće, sve što si napravimo, to ćemo i imati. I stvarno to prihvaćaju” – zaključuje sestra Anastasija.

– Pozivamo vas sljedeće godine kod nas na pashu u Ternopolj, da zapjevamo i proveselimo se – pozdravlja nas Svetlana Kuhareva, puna nade da će se uskoro vratiti u svoj rodni grad.

VIDEO: Papa otvoreno kritizirao Rusiju: 'Previše smo vidjeli krvi i nasilja, Ukrajina je uvučena u okrutan i besmislen rat'

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

PR
prajdali100
09:27 18.04.2022.

Nažalost ove godine su se slavlju pridružili i Rusi .Za samo 50 dana uništili su jednu Državu i još nemaju namjeru stati.