U uspješnoj Hrvatskoj s manjom javnom potrošnjom svi punoljetni mogli bi dobivati 2000 kn

Vrlo je zanimljivo s kolikom se lakoćom, uvjerljivošću i učestalošću u hrvatskom javnom prostoru ponavljaju potpuno nerealne ideje. Pritom je zanimljivo da te plemenite i uzvišene socijalne ideje uopće možda ne bi bile utopije ili demagogije kad ne bi kretale s pogrešnih ideoloških polova. Ili, bolje rečeno, bez razrade praktičnih, provedbenih planova koji bi ideju učinili mogućom.

Jedna od takvih inicijativa ona je o temeljnom dohotku. Ta ideja naročito se podgrijavala prošle godine kad je “Europska inicijativa za temeljni dohodak” pozivala kroz medije i preko vrlo atraktivne vlastite web-stranice na potpisivanje peticije nakon koje bi svi državljani imali osiguran temeljni dohodak kojim će pokriti osnovne troškove hrane, pića, krova nad glavom, režija, odjeće i obuće. Bilo je to vrijeme kad su se i u Švicarskoj prikupljali potpisi za referendum o temeljnom dohotku, a nositelji hrvatske inicijative upozoravali su na web-stranici na iskustva Alaskan Permanent Funda koji stanovnicima Aljaske isplaćuje stalnu godišnju dividendu od prodaje državne nafte i ulaganja na svjetskim financijskim tržištima, kao i na iskustva brazilske vlade u izravnom financiranju najsiromašnijih. Tim hrvatskim idealistima uopće nije smetalo što osim izuzetaka i eksperimenata s temeljnim dohotkom, poput onih u nekoliko zaostalih sela u Indiji, nije bilo uvjerljivih uspješnih svjetskih iskustava, a ni činjenica da temeljni dohodak, čak i kad bi bio isplaćivan u iznosu od samo 1000 do 2000 kuna, u Hrvatskoj trenutačno (!) nema nikakve matematičke logike u odnosu na veličinu BDP-a ili hrvatskog proračuna.

Idealisti su uvjerljivo tvrdili da će temeljnim dohotkom jednostavno riješiti probleme majki i supruga, nezaposlenih, zaposlenih s lošim uvjetima rada i niskim plaćama, nesuđenih poduzetnika te, kako su napisali, kreativaca i umjetnika.

Iskreno, u toj inicijativi zanimljivo je to da su i ti nadobudni i nerealni idealisti javno priznavali da bi za tu promjenu bile potrebne krupne promjene u društvu te “proklete” uštede. To je i razlog zašto smo se odlučili za analizu (ne)mogućnosti uvođenja temeljnog dohotka.

Čini se, dakle, da su čak i oni koji se zalažu za nešto tako “nerealno” puno svjesniji nužnosti promjena čiji će zajednički nazivnik biti racionalizacija nego ljudi koji trenutačno upravljaju ovom zemljom. Naime, kad pročitate što pišu pobornici temeljnog dohotka, više zvuče kao neoliberali ili libertarijanci nego kao neki socijalisti ili komunisti: “Trenutačni sustav socijalne zaštite (naknade za nezaposlene, mirovine, invalidnine i razne naknade) iznimno je skup, kompliciran, prepun birokratskih začkoljica i neučinkovit. Samo Hrvatski zavod za zapošljavanje ima 119 ureda širom Hrvatske i 1249 zaposlenih.

Država trenutačno drži na plaći sve te ljude čiji je posao zapravo da kontroliraju koji hrvatski građani imaju pravo na neke od tih benefita. Temeljni dohodak bezuvjetan je, što znači da ga dobiva svaki hrvatski građanin od rođenja do smrti, i nije potreban skup državni aparat koji bi temeljni dohodak isplaćivao. Ako imate hrvatsko državljanstvo, dobivate temeljni dohodak i točka. Pojednostavnjenje državne uprave, informatizacija i smanjenje točaka provjere značajno će pojeftiniti državu i uštede baš na tom području mogu se iskoristiti za financiranje temeljnog dohotka.”

Zanimljivo je da ovaj koncept pomalo podsjeća na razmišljanja najslavnijeg neoliberala, nobelovca Miltona Friedmana. Da, upravo je taj od salonskih ljevičara omraženi ekonomist i najpoznatiji striček iz “notornog” čikaškog intelektualnog kluba postavio tezu uvođenja nužnog temeljnog dohotka u obliku negativne stope poreza na dohodak. Friedman je umjesto progresivnog predlagao porez na dohodak u kojem će svi (od tek rođenih dječaraca do baba na samrti) koji ne prelaze određenu granicu dohotka primati temeljni dohodak, dok će oni koji prelaze tu granicu jednostavno plaćati tzv. flat rate porez, a čime bi se izbjegle brojne nepravednosti i nelogičnosti postojećeg sustava oporezivanja i socijalne zaštite do kojih ponajprije dolazi zbog sudaranja poreznih pravila s raznim socijalnim programima koji određene dohodovne skupine dovode u neravnopravnu poziciju.

Primjerice, prema Friedmanovim zamislima, ako bi neka obitelj ukupno bila oslobođena poreza do 10.000 dolara te ako bi zaradila 6000 dolara, dobila bi 50 posto razlike do 10.000 dolara, tj. 2000 dolara. Veliki zagovornik tržišta predlagao je to čista srca i zdravog razuma, uz uvjet da njegovo laissez-faire društvo ukine sve druge programe asistencije i pomoći pojedincima te da se program temeljnog dohotka privatno administrira. Ukratko, Friedmanova ideja ostala je utopija, ali u sebi ipak nosi duboku poruku: neoliberalna ideja u svojoj srži je slobodarska, filantropska, plemenita i nadasve optimistična; sve je zaista moguće ako se razmišlja u smjeru povećanja tržišne učinkovitosti. Ideja temeljnog dohotka zapravo je zaista moguća u učinkovitim i superuspješnim tržišnim društvima. Točka.

Bilo je vrlo simpatično pročitati u studenom prošle godine teze aktivistice iz Varaždina Višnje Željeznjak kako za temeljni dohodak u Hrvatskoj treba “samo” 97 milijardi kuna godišnje (nešto manje od cijelog proračuna) uz napomenu da se “Hrvatska ionako mora pokrenuti, početi stvarati nove vrijednosti i smanjivati javnu potrošnju”. Smanjivati javnu potrošnju!? E tu bismo već lako zaključili da govorimo o sljedbenici velikog Miltona Friedmana koja, usput rečeno, upozorava “da je ideja o mirovini za sve još samo prije sto godina bila za neke također utopijska. Naime, u Austro-Ugarskoj pravo na mirovinu imali su samo državni namještenici. Danas nam je normalno da svi oni koji rade imaju penziju”.

Zadnji koji je u Hrvatskoj iznova otvorio priču zavodljivog temeljnog dohotka za sve matematičar je Zvonimir Šikić s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, ljevičar kojem časopis Banka redovito objavljuje kolumne. Valja primijetiti kako je vrlo zlurado spomenuo (u jednoj zagradi) kako nije čudno da je temeljni dohodak propagirao i sam Milton Friedman. Naime, Šikić je prezentirao ideje prema kojima će upravo temeljni dohodak biti spasitelj visokoautomatiziranog kapitalizma u kojem vlada segregacija bogatih i siromašnih te poput plimnog vala dolazi do deficita potražnje u cijelom gospodarstvu. Pa tu, u krpanju potražnje radnika koji nemaju plaće ili nemaju dovoljno visoke plaće, nastupa Šikićevo spašavanje kapitalizma zakrpom zvanom temeljni dohodak. Ono što zabrinjava u Šikićevim tezama nije zluradost prema plemenitostima libertarijanske misli nego poseban okvir uz tekst o temeljnom dohotku u kojem se iznenađujuće obrušio na “stroge mjere štednje”. Nigdje veze s temeljnim dohotkom, ali ne bi štedio. Štednja je zlo.

Možemo vjerovati da je Šikić zahvaljujući struci puno bolji matematičar od nas, ali se, izgleda, u logici ideologije nije baš vodio – matematikom. Nije, doduše, štedio ni lijeve ni desne. “Desni odbijaju povećanje poreza, a žele smanjiti javnu potrošnju. Lijevi žele povećati poreze, ali odbijaju smanjiti javnu potrošnju. Oba pristupa put su prema smrtnoj spirali 'štednje'. Sumanuti žele i povećati poreze i smanjiti javnu potrošnju; oni nas strmoglavljuju u smrtnu spiralu ‘štednje’”, napisao je Šikić.

Problem je u tome da bez rezova u proračunskoj potrošnji i dramatičnog povećanja učinkovitosti javnih sustava u Hrvatskoj nema nikakve logike pa stoga ni potrebe govoriti o bilo kakvo temeljnom dohotku. Kad bi samo punoljetne zaposlene i nezaposlene (isključivši sve koji na neki način žive na državnim jaslama) počastili temeljnim dohotkom od 2000 kuna, za to bi nam trebalo oko 36 milijardi godišnje. Ako bismo tim projektom željeli potaknuti atraktivnost privatnog sektora te destimulirati sigurnost državnog uhljebljenja, ne bismo dosegli ekonomsku-filozofsku čistinu misli Miltona Friedmana, ali projekt srednjoročno ne bi bio nemoguć. Kad bismo za tri četvrtine smanjili sulude troškove županija, gradova i općina te ako bismo zahvaljujući tom rasterećenju potaknuli robusni gospodarski rast 4-6 posto godišnje, za pet godina možda bismo zaista mogli govoriti i o temeljnom dohotku. Ako ne o temeljenom dohotku, onda o švedskom sustavu socijalne sigurnosti koji građanima vraća nevjerojatne iznose kroz socijalne transfere. Drugo je pitanje što to zapravo u ukupnim troškovima života znači prosječnom Šveđaninu.

Ako bismo pak išli na uspostavljanje Miltonova ideala, tj. podjele temeljnog dohotka za svih 4,2 milijuna hrvatskih građana, onda moramo priznati da se nekako čini da tu matematički srednjoročno ne treba vidjeti nikakve nade čak i ako bi se negdje pronašle uštede između šestine ili petine BDP-a. Pomoć bi dobivao i Emil Tedeschi, ali baš kao i svi skupa nešto više od tisuću kuna, što baš i ne bi imalo nekog smisla ako bi drastično bile srezane naknade za zaposlene, mirovine, zdravstveno, socijalne naknade...

I tako, dok mi u Hrvatskoj raspravljamo o spašavanju “mrtvog kapitalizma”, čini se da su čak i pobornici utopija kao što je sustav temeljnog dohotka svjesni nužnosti racionalizacije kad je u pitanju državni aparat. Kako to da se ti “socijalno osviješteni” nikako ne mogu čuti s mentalnim “socijalistima” i objasniti jedni drugima što je to tako loše u tom groznom tržištu i što je to bolje u proizvođenju čiste zbrke.

Koliko je socijalističkih i komunističkih država uspjelo, a koliko je kapitalističkih propalo? Ili bi ovo pitanje u normalnom svijetu ipak postavili – obrnuto.