Teško je u bilo kojem sustavu, a pogotovu onom koji je izronio iz nekadašnjeg jednopartijskog Sovjetskog Saveza, zamisliti čovjeka koji uspijeva opstati u vlasti 25 godina i pri tome ne stvoriti nijednog neprijatelja. Za takve se ne zna ili se o njima do sada nije pisalo. A upravo je takav ruski ministar obrane Sergej Šojgu. Osim toga, iako Vladimir Putin ima 63 godine, što za političara nije previše, u općim geopolitičkim okolnostima u kojima je Rusija svejedno uvijek treba gledati tko bi ga mogao naslijediti. Svi se pogledi u tom smislu odmah upru u Dimitrija Medvedeva, ali ima i onih koji tvrde da nije nemoguće da kad za to dođe vrijeme ruskog lidera naslijedi upravo Sergej Šojgu.
Prekrižio se pokraj Kremlja
Taj je čovjek iz sjene najzaslužniji za moćan vojni nastup Rusije u gotovo svim sukobima u kojima je ta zemlja sudjelovala posljednjih godina, pogotovu onima u Ukrajini i Siriji. Dakako, tko se želi kvalificirati za nasljednika Vladimira Putina, s njim mora biti i iznimno blizak. A Šojgu to svakako jest, do te mjere da s Putinom igra hokej u amaterskom klubu. Globalni mediji nisu propustili prenijeti vijest da je ruski predsjednik u posljednjoj utakmici zabio sedam golova, dok je Šojgu pristojno pridodao jedan. Pogađate koja je momčad pobijedila. Poklonio je ministar Šojgu Putinu i psa, crnog labradora Konija, koji se često može vidjeti u Putinovoj pratnji u pohodima po različitim predjelima, kako se penju, plove, veslaju, love ribu...
Vodio je Šojgu Putina i u svoj rodni kraj, rusku republiku Tuvu, pa je Veliki Vladimir odsjeo i u jurti, šatoru koji tradicionalno koriste nomadi u stepama središnje Azije, te se slikao s trofejnom štukom od 20 kilograma. Ruski je ministar obrane očito mudar čovjek kad se u vrhu vlasti uspio održati još od vremena Mihaila Gorbačova, dok je Putin još tumarao hodnicima sanktpeterburške gradonačelničke palače. Karijeru je počeo i ranije, nadgledajući 11.000 zatvorenika za vrijeme konstruiranja goleme tvornice aluminija u Sajanogorsku. Imao je tada samo 28 godina, a u istom će pogonu nešto kasnije svoju karijeru započeti i Oleg Deripaska, danas jedan od najpoznatijih ruskih tajkuna. Sergej Šojgu pronašao je sebe u ulozi ruskog Pavla Kalinića, u Ministarstvu za hitne situacije. Ondje je proveo 22 godine profilirajući se kao prava osoba za, kako će se danas ispostaviti, težak posao zapravo ratnog ministra obrane možda i najjače svjetske vojne sile. Iskustva mu ne nedostaje, svjedoci smo i strašnih terorističkih napada u Rusiji, a onda i elementarnih nepogoda, da ne govorimo o potonućima podmornica. Sve se to ubraja u posao Šojguova ministarstva. Na poprištu se svake od tih nesreća ili terorističkih napada Sergej Šojgu nepogrešivo pojavljivao izdajući kratke i jezgrovite zapovijedi te dajući isto takve izjave medijima. Stekao je tako naklonost ruske javnosti koja je uvijek voljela svoje heroje u uniformama.
Možda je i još zanimljivije to što se Šojgu ne ubraja u uži krug Putinovih nekadašnjih KGB-ovaca, on je svoj utjecaj strpljivo gradio u vanjskom krugu kako bi konačno stekao dovoljno ugleda da postane kandidat za jednog od najbližih Putinovih savjetnika. Ako već nije i drugi čovjek u hijerarhiji jednog od najmoćnijih ljudi svijeta. U jednoj opsežnoj analizi Šojguova lika i djela u listu The Economist navodi se mišljenje Jevgenija Minčenka koji u svojem godišnjem izvještaju koji naziva Politbiro 2.0 stavlja jedino šefa generalštaba Sergeja Ivanova ispred Šojgua po utjecaju koji imaju kod Vladimira Putina. No, navodi se, kada se donose ključne odluke vezane uz ratno djelovanje u Ukrajini ili Siriji, Šojgu je nezamjenjiv. Njegova kombinacija lojalnosti, sposobnosti i popularnosti doista ga čini dijelom samo šačice onih koji mogu računati na to da će možda u nekom trenutku doista naslijediti Vladimira Putina.
Taj rođeni Sibirac iz Čadana iskazivao je lojalnost i drugim ruskim vladarima koja je sezala i do pomaganja Borisu Jeljcinu u svladavanju puča 1991. pa i prolaska kroz parlamentarnu krizu 1993. godine. Zauzvrat, upravo je Jeljcin pri primopredaji vlasti Putinu 1999. preporučio upravo Sergeja Šojgua, svoju najveću zvijezdu, za šefa nove stranke Jedinstvo koja će kasnije postati Jedinstvena Rusija, stranka koja i danas vlada jednom od najvećih svjetskih država. Nije stoga čudno što ga domaći politički analitičari nazivaju "slugom cara, ocem vojnika", citirajući Ljermontovljevu pjesmu. Posljednje tri godine Sergej Šojgu je u anketama za osobu godine uredno drugi. Normalno, iza Vladimira Putina. Rusi ga drže vjerodostojnim vođom, u takvoj je anketi dobio 26 posto glasova, više od kolege i imenjaka, ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova koji ih je dobio 21 posto. Daleko je to još od Putina sa 60 posto glasova, no trend je jasan.
Iako je njegov prethodnik Anatolij Serdjukov proveo nužne reforme u vojsci, njegova nesnošljivost stajala ga je pozicije na koju je spremno uskočio Šojgu. Vješt u odnosima s javnošću, novi je ministar obrane uspio dovesti vojne snage na visoku razinu spremnosti i to jasno učestalo pokazivati na nacionalnim televizijama. Kada je došlo vrijeme, ruska je vojska i pokazala da ta spremnost nije samo predstava, operacija preuzimanja Krima pokazala je koliko je snažna obnovljena ruska vojska pod Šojguom. Šojgu je pokazao da je on taj na proslavi 70. obljetnice pobjede u Drugom svjetskom ratu. Vozio se u crnom kabrioletu te se prolazeći pored Kremlja – prekrižio. To se smatra vrlo važnom gestom s obzirom na to da Šojgu potječe iz ruske malo poznate republike Tuve gdje prevladavaju budisti, no dio stanovništva prakticira i animistički šamanizam. Glasine su doista i tvrdile da je on takve vjere i prakticirao sve dok u intervjuu 2008. nije izjavio da je kršten u pravoslavnoj crkvi pa je to i potvrdio na spomenutoj paradi. Neki analitičari svu famu koja se stvara oko Sergeja Šojgua drže besmislenom jer nema teorije da Rusijom zavlada netko tko se tako preziva. Čini se, ipak, da neki zaboravljaju da je Rusijom nekada vladao i netko tko se zvao Džugašvili, ili ne misle da će se takva pogreška ponoviti jer Rusija je danas nacionalna država, a ne više Sovjetski Savez.
Krovovi kao na hramovima
Ali, usred prilično uspješne kampanje u Siriji koja je Rusiju do kraja definirala kao vodećeg globalnog igrača, Šojguu se događa prva velika afera. Otkriveno je da je u ime njegove kćeri Ksenije u predgrađu Moskve Barviki sagrađena vila vrijedna čak 18 milijuna dolara. Ondje službenu rezidenciju ima i sam Vladimir Putin. Očito mu je Šojgu želio biti do kraja blizak. Kako, pitaju se opozicijski političari i, logično, zapadni mediji kada je godišnja plaća Sergeja Šojgua oko 120.000 dolara. Riječ je o posjedu koji njegova kći ima još od 2009. godine. U redu, no tada je imala 18 godina i nije bila dužna prijavljivati imovinu. Prema snimkama iz zraka, očito se znalo gdje treba uperiti objektive, vide se zgrade pokrivene krovovima nalik onima na budističkim hramovima, upravo onakvima kakvi postoje u Šojguovu zavičaju. Riječ je o zemljištu vrijednom tisuću dolara po kvadratu, dakle ukupno devet milijuna dolara za kompletno zemljište. Opozicionari se pitaju odakle 18-godišnjakinji toliki novac. Ne pomaže puno što je od 2012. imanje prepisano na Šojguovu šogoricu. Sve je istražio i objavio Georgij Alburov, bliski prijatelj nikoga drugog doli Alekseja Navalnog, poznatog blogera i opozicijskog političara, žestokog Putinova kritičara. Ruska se opozicija nada da će taj skandal, uz još poneki ako se pronađe, stajati Šojgua mjesta ministra obrane i potencijalnog Putinova nasljednika. I za nesretnog Šojguova prethodnika iskorišteni su slični skandali kako bi ga se maknulo s položaja. Ipak, ovo je tek prvi veći skandal koji je potresao do sada djevičanski čistu karijeru Sergeja Šojgua koju je "okrunio" nedavnim uspješnim lansiranjem krstareće rakete na položaje sirijskih pobunjenika ISIL-a. Na kraju, i sam je Putin prije dvije godine, na pitanje smatra li doista Šojgua svojim nasljednikom, odgovorio: – Narod Ruske Federacije odlučit će tko će mi biti nasljednik.
Nije samo rekao hoće li takvih izbora uopće biti dok je on na životu. Ima Šojgu i jedan hendikep – naime, on nije profesionalni političar. Naklonost ruskih vladara zaslužio je samo efikasnim ispunjavanjem svakog zadatka koji mu je dosad bio povjeren.*