Koliko je hrvatsko društvo podijeljeno znamo, vidimo i osjećamo već godinama. No, koliki su razmjeri tih podjela i zakopavanja u suvremene ideološke i svekolike druge rovove najslikovitije pokazuje sve nekulturnija i zadrtija komunikacija na društvenim mrežama, različitim forumima i novinskim portalima, koji postaju ogledalo našeg “umreženog, globaliziranog i informatički potkovanog” društva. Gotovo je postala iznimka vidjeti kulturan dijalog o nekoj temi ili međusobno uvažavanje neistomišljenika, a pravilo je postalo – vrijeđanje, etiketiranje, svrstavanje, prijetnje, brisanja s liste virtualnih prijatelja i sl. bez obzira na povod. Kao da je na snazi praksa – ako ne misliš kao ja, bolje da se ukloniš iz javnog prostora! Iako istraživanja pokazuju da se među tim “komentatorima” stalno vrte jedni te isti, a to je od 1 do 5 posto korisnika, trendovi su zabrinjavajući. Neupućeni bi stranac i površnom analizom sadržaja naših društvenih mreža, medijske ili političke scene lako mogao zaključiti da se Hrvati uglavnom ni oko čega ne mogu složiti te da taj jaz između pojedinih društvenih skupina sve više nagriza i državu i društvo te uništava i ono malo kreativnog potencijala, nacionalnog optimizma i vizije budućnosti. A narodi koji nemaju jasna uporišta oko kojih se okupljaju, zajedničke ciljeve te kakav-takav konsenzus o svojoj prošlosti i sadašnjosti, odnosno o tome tko su i kamo idu, teško će se izboriti za bolju budućnost u našem globaliziranom i konkurentnom svijetu.
Nadnacionalno nije pobijedilo
Drugim riječima, narodi bez jasnog identiteta gube moć i utjecaj, ne samo na političkoj pozornici već i na međunarodnom tržištu te smanjuju šanse za izlazak iz krize. A činjenica je da se Hrvati i Hrvatska već dugo nalaze u svojevrsnoj krizi nacionalnog identiteta. Štoviše, u Europsku smo uniju ušli prilično nedefinirani i rastreseni, a proteklih godina nismo učinili gotovo ništa da se malo zbrojimo i da Europi kažemo čime smo je obogatili, osim što godinama ponavljamo kako imamo lijepu obalu, otoke i čisto more.
Iako su mnogi već desetljećima predviđali kako će nacionalni identiteti s vremenom gubiti na važnosti i topiti se pred nadnacionalnim, regionalnim, potrošačkim, ili onima koje nameću životni stilovi, čini se da je globalizacija potaknula potpuno suprotan trend pa je pitanje nacionalnih identiteta posljednjih godina opet u modi. A povod nisu samo geopolitička previranja, migracije ili raspodjela moći unutar Europske unije već sve više i komercijalni interesi. Primjerice, vrhunske automobile danas može proizvesti niz azijskih država, a ne samo Njemačka. Kvalitetni satovi više nisu samo švicarska posebnost, baš kao ni moda francuska ili tjestenina talijanska.
Privlačno podrijetlo
Ali baš zbog toga, kako bi sačuvale primat u pojedinim branšama, te se države trude više nego ikada uz svoje proizvode vezivati dio svoga nacionalnog identiteta, koji im daje potrebnu dozu privlačnosti i čini ih posebnima u vrijeme globalne konkurencije. Tako Azijci mogu proizvoditi kvalitetne proizvode, ali će teško ugroziti njemačku pedantnost, švicarsku preciznost, francuski smisao za modu ili talijanski za gastronomiju. S druge strane sve osvješteniji i izbirljiviji kupci ne žele proizvode bez podrijetla i pripadnosti. Kad koriste maslinovo ulje, oni žele znati jesu li te masline rasle pod suncem Toskane, Istre ili na obalama Grčke, čije su ga ruke pripremale jer stereotipno ne vjeruju svim narodima podjednako. Ta međuovisnost proizvoda i nacionalnog identiteta obrađena je u teorijskom konceptu zemlje podrijetla, koji već godinama potvrđuje da se kupci prilikom kupnje, kad nisu sigurni u kvalitetu određenog proizvoda, vode imidžem države iz koje dolazi.
Prema tome, ako ne zbog drugih razloga, onda barem zbog čiste zarade isplati se potruditi da identitet i imidž države budu jasni, prepoznatljivi i privlačni. Uostalom, na vlastitom brendiranju, odnosno upravljanju nacionalnim identitetom i imidžem desetljećima strateški rade mnogobrojne države, kako bi stvorile konkurentsku prednost – bogate da bi bile još utjecajnije i bogatije, a siromašnije kako bi šarmirale inozemne kupce i povećale svoj rejting u politici, turizmu, ulaganjima, privlačenju talentiranih stanovnika i sl.
Čak je i moćna Njemačka prije desetak godina shvatila da je njezin nacionalni identitet poljuljan, da je nacija počela gubiti vjeru u sebe te da identitet nije dodatna vrijednost njihovim političkim i trgovinskim nastojanjima u mjeri u kojoj Njemačka to zaslužuje. Zato su odradili sjajnu nacionalnu kampanju “Du bist Deutschland!” (Ti si Njemačka!), kao izvrstan primjer “orkestriranog” jačanja samosvijesti i nacionalnog ponosa. Željelo se pokrenuti optimizam, podići razinu nacionalnog ponosa, motivirati građane i predstavnike institucija da preuzmu svoj dio odgovornosti za budućnost Njemačke te tako pridonesu njezinu razvoju. Kulminacija aktivnosti dogodila se tijekom 2005. i 2006. godine, uoči i nakon domaćinstva nogometnog prvenstva. Kampanja je koristila moć odnosa s javnošću i marketinga, okupila je poznate Nijemce, a golemu potporu dalo je 25 ključnih medijskih korporacija. Nedugo zatim slijedila je i međunarodna kampanja “Deutschland – Land der Ideen” (Njemačka – zemlja ideja), čiji je cilj bio ojačati i zadržati dobar imidž Njemačke u svijetu. Inicijatori i partneri tog projekta bili su njemačka vlada te najutjecajnije korporacije i industrije, a operativno su bile uključene sve relevantne institucije od kulture i znanosti do turizma. Stručnjaci procjenjuju da su te kampanje uvelike pridonijele jačanju njemačke nacionalne svijesti i ponosa te odgovornosti prema njemačkoj državi i njezinoj budućnosti. Nema dvojbe da se sve to skupa odrazilo i na gospodarski zamah koji je rezultirao i brzim izlaskom iz krize.
Pozitivni stereotipi
Iako bi se većina naših sugrađana složila da Velika Britanija ima čvrst i prepoznatljiv nacionalni identitet te da uživa povoljan imidž u svijetu, samokritični Britanci smatraju da oni mogu i bolje pa je vlada u Londonu prije dvije godine pokrenula jednu od najvećih kampanja jačanja nacionalnog identiteta i imidža pod nazivom “GREAT”! I osobno sam imao priliku biti jedan od promotora te kampanje, prilikom njezina predstavljanja u Zagrebu, i moram priznati da me oduševio način na koji je suvremena Britanija ispričala priču svijetu o sebi te istodobno podsjetila svoje stanovnike na doprinose Britanaca svijetu. Tada me fascinirala želja organizatora da potaknu domaćine da ponosno pokažu ono što imaju i da se poput njih predstave svijetu sa svojim bogatstvima, kreacijama i posebnostima... No, za razliku od Britanaca koji su uvjereni kako njihov identitet još nije dovoljno osviješten te da na njemu dovoljno ne zarađuju, Hrvati nisu smatrali potrebnim pokrenuti neku sličnu kampanju jer su institucije vjerojatno bile zadovoljne postojećim stanjem. A za razliku od Britanaca koji savršeno dobro znaju kad i zašto slave svoje nacionalne praznike, koji poštuju svoju prošlost i ne dovode u pitanje kraljicu i njezine uštogljene protokole, koji slave svoje velikane i ponose se svojom zastavom (iako su se i pod njome kroz povijest događale kojekakve strahote), mi se još svađamo oko vlastite prošlosti (kao da je možemo promijeniti), nemamo pojma kad slavimo Dan državnosti, a kad i zašto Dan neovisnosti, gdje bismo položili vijenac u čast domovini, ne znamo kako bismo definirali hrvatski identitet i što nas drži na okupu. O konsenzusu oko ključnih elemenata našeg identiteta (izuzmemo li zastavu, grb i himnu) možemo samo sanjati.
Svjesni smo da su nacionalni identiteti konstrukcije, stvar osjećaja i dogovora, odnosno zrcalo onoga što nacija baštini, što jest i što bi željela biti. Barjaci, mimohodi, rituali, spomenici i heroji mogu nekoga živcirati, ali oni su važan dio zdravlja svakog naroda i svake države jer pridonose jačanju samosvijesti i samopoštovanja te pomažu pozicioniranju država na globalnoj pozornici. Iako neki autori tvrde kako je taj paradni dio identiteta svojstven mladim nacijama te kako su se stare demokracije umorile od mahanja barjacima, dovoljno je vidjeti s kolikim zanosom toj simbolici i uopće domoljublju i danas pristupaju primjerice SAD, Britanija ili Francuska, pa čak i skandinavske države, koje sigurno ne možemo optužiti za nacionalizam. Netko je davno napisao: Ako ne poštujete sebe, neće vas poštovati ni drugi. A da bismo poštovali sebe i svoje, moramo znati tko smo i što smo. To više što je i znanstveno dokazano da nacije i države, koje su svjesnije svoga identiteta, koji ga žive i ponose se njime, poput Amerikanaca ili Talijana, uživaju i bolji imidž u svijetu, a znamo da je imidž iznimno važan za političke i gospodarske uspjehe u međunarodnim odnosima.
Svjesni smo da su nacionalni identiteti u bivšim Jugoslavijama bili tabu tema. Naraštaji Hrvata odrastali su s osjećajem kompleksa manje vrijednosti. Tijekom borbe za hrvatsku neovisnost i Domovinskog rata dolazi do svojevrsnog nacionalnog buđenja i redefiniranja nacionalnog identiteta, odnosno vraćanja samopouzdanja i nacionalnog ponosa. Prvi hrvatski predsjednik silno je vodio računa o nacionalnoj simbolici, ponekad i s dozom pretjerivanja, da bi drugi hrvatski predsjednik sve to prilično urušio (od Oltara domovine na Medvedgradu i počasne straže do nacionalnog ponosa). Mnoga pitanja ostala su neodgovorena, osjećaj nacionalnog ponosa neiživljen, a odnos prema vlastitoj zemlji upitan (čak i kod onih koji se busaju u domoljubna prsa). Krhak nacionalni identitet stvoren u ratu vrlo brzo se počeo rastakati jer se sve ono na što je većina građana bila ponosna počelo dovoditi u pitanje. I baš kad smo počeli dolaziti k sebi, već smo bili u Europskoj uniji, koja nas je pitala – tko ste vi Hrvati, po čemu ste posebni i što nam donosite u miraz? A mi smo nerazumljivo govorili o svojoj stoljetnoj nazočnosti na ovim prostorima, bogatoj zapadnoeuropskoj kulturi i kršćanskoj baštini, prekrasnoj prirodi i talentiranim pojedincima...
Budući da su i druge države članice imale slične priče, teško smo mogli fascinirati stanovnike stare Europe i nametnuti kakav novi pozitivan stereotip. Tako istraživanja, koja su provedena nedavno, nakon dvadeset i pet godina hrvatske samostalnosti, jasno pokazuju kako je Hrvatska i dalje percipirana uglavnom kao lijepa i atraktivna turistička destinacija. Ponegdje, posebice u sjevernoj Europi, još je snažno prisutna percepcija bivše socijalističke republike koja je proživjela rat. U nekim dijelovima svijeta i kod onih koji prate nogomet prisutan je sport kao prva asocijacija na Hrvatsku (mnogi se još sjećaju trećeg mjesta na Svjetskom nogometnog prvenstva u Francuskoj 1998. kad su prvi put čuli za Hrvatsku i sjajnog Šukera, koji je hrvatska ikona u velikom dijelu svijeta, iako u domovini više nema tu aureolu). Dapače, sport nam je ostao posljednje utočište nacionalnog ponosa i euforije, budući da hrvatske barjake u narodu rijetko viđamo mimo sporta. O hrvatskoj kulturi, znanosti, velikanima, posebnostima, vrednotama... zna se na žalost vrlo malo, a mi desetljećima nismo učinili gotovo ništa da turizmu dodamo još poneki atribut, zahvaljujući kojem bi nas više poštovali. Ako nama nije stalo primjerice do Marka Marulića, iako mu tepamo kako je Otac hrvatske književnosti i ako bismo ga rado hitili iz školske lektire, zašto bi se za njega zanimali primjerice Englezi (osim iz znatiželje, budući da je engleski kralj Henrik VIII. obožavao njegova djela).
Kmetovi, fiškali i hajduci
Još se sjećamo kako se proteklo desetljeće sa strahom govorilo o ulasku u Europsku uniju jer će nam tobože oduzeti hrvatski identitet i suverenitet. Bez dobrog dijela suvereniteta ostali smo davno prije, zahvaljujući nesposobnim političarima, a ne Europi. A što se identiteta tiče, jasno je da Europa nikome ne može oduzeti identitet ako ga živi i promovira. Dapače, dobili smo široku pozornicu na kojoj se još kvalitetnije možemo predstaviti novoj publici, ali za to treba kreativnosti, novca i znanja. Neučvršćeni, nedefinirani i nestabilni identiteti u opasnosti su najprije u vlastitim državama. Jasno je da se nacionalni identiteti ne svode samo na nacionalna obilježja ili domoljubni osjećaj, ali su snažno s njima povezani. Suvremeni nacionalni identiteti su, prije svega, definicija nas samih, ono što jesmo i kako se predstavljamo drugima. Pokojni profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Eduard Kale analizirao je hrvatski identitet kroz povijest i zaključio kako se pet odrednica stoljećima vezuju uz hrvatski narod – domoljublje, žrtvovanje, ljubav prema majci, ispomoć i pravednost. Nema dvojbe da je zaboravio hrvatski jal, tu našu ljubomoru koja je duboko utkana u naš mentalitet. S druge strane – kako to lijepo analizira dr. Višeslav Aralica u svojoj novoj knjizi posvećenoj stvaranju identiteta Hrvata između 1935. i 1945. – Hrvati su bili i kmetovi, i fiškali, i hajduci. Stjepan Radić ih je vidio kao dobroćudne i miroljubive kmetove, žrtve tuđih otimačina i osvajanja. Razočarani pravaši koji su prigrlili jugoslavenstvo smatrali su ih slabićima, koji se bore za vlastitu državu stavcima zakona i papirologijom, a pritom udovoljavajući tuđim gospodarima. A hrvatski nacionalisti Hrvate su vidjeli kao hrabre hajduke i uskoke, koji u borbi za pravednost ne biraju sredstva protiv tlačitelja. Srbi su nas stoljećima nazivali “lukavim latinima”, ali i “austrougarskim konjušarima”. Doduše, stoljećima se u tamošnjem javnom mnijenju zadržao i onaj pozitivni stereotip o Hrvatima kao kulturnom narodu. I sigurno bismo duboko trebali razmisliti o svim tim epitetima i vrednotama želimo li preispitati vlastiti identitet jer samo dobro iskomuniciran čvrst i jasan identitet pretvara se u poželjan imidž.
Kaže se kako nacionalni identitet ili karakter neke nacije uvelike određuje i prostor na kojem obitava. Hrvatska je imala tu sreću što ima i more, koje nas je stoljećima povezivalo s drugim svjetovima i poticalo otvorenost i kozmopolitizam, ali i gorska područja koja potiču zatvorenost zajednice, gradove u kojima su stolovali vlastiti, ali i tuđi gospodari, donoseći nam nova iskustva i trendove... Ovdje se susretalo nekoliko kulturnih krugova i utjecaja. Hrvatska je susretište Mediterana, srednje Europe i Balkana; katoličkog Zapada i Bizanta... Sve je to utjecalo na bogatstvo identiteta koji prožimaju ovaj mali teritorij, a vidljiv je u književnosti, gastronomiji, glazbi...
Upravo je to naša prednost, koja privlači sve više informiranih i dobrostojećih stranaca. Međutim, imati pozitivno mišljenje o zemlji ne znači voljeti i narod. To treba zaslužiti. A upravo je identitet nekog naroda ono što privlači ili odbija. Amerikanci su baš svoj identitet, poznat i kao američki kredo, davno pretvorili u meku moć privlačenja i zavođenja, ali i sredstvo asimilacije. I stoga nas ne čudi da više znamo o američkim vrijednostima, velikanima i povijesti nego o vlastitima. A tako će i biti dok god američka filmska industrija bude u službi promocije vlastitog identiteta te dok ne bude sramota razviti američki barjak ispred vlastitog doma ili svirati himnu na početku filharmonijskog koncerta klasične glazbe... Doduše, Amerikanci nisu čekali da se useljenici dogovore tko su, što su i kamo idu. Oni su identitet iščitali, definirali i nametnuli. A mi se još libimo govoriti o važnosti nacionalnog identiteta i domoljublja, a kamoli prakticirati neke konkretnije poteze u tom pitanju.
>> 14 pouka koje Hrvatska mora naučiti od Dubrovačke Republike