U zadnjih godinu dana mito je dalo 11% hrvatskih građana

Otprilike 260 tisuća građana Hrvatske imalo je nekakvo korupcijsko iskustvo od srpnja 2009. do srpnja 2010. godine. Do tog smo podatka došli kad smo rezultate istraživanja Ekonomskog instituta, koje je predstavila voditeljica projekta Jelena Budak, projicirali na sve građane u relevantnoj dobi prema popisu iz 2001. godine. Naime, od ukupno 3005 ispitanika u dobi od 18 do 64 godine koji su ljetos ispitani u sklopu istraživanja “Stvarna korupcijska iskustva građana” njih 87 posto imalo je u godini dana kontakt s barem jednim djelatnikom javnog sektora i od njih je 11 posto tom prigodom dalo nekakav dar, novac ili kakvu protuuslugu.

Najčešća korupcijska iskustva građani su imali u kontaktu s liječnicima (56 posto), medicinskim sestrama (36 posto), policijskim službenicima (30 posto) i djelatnicima na registraciji vozila (14 posto). Građani nisu spominjali članove Vlade, nevladine organizacije i djelatnike stranih veleposlanstava, kao i saborske zastupnike, župane, gradonačelnike i vijećnike, ali s njima baš i nisu dolazili u kontakt.

Gotovo pola svih slučajeva podmićivanja u godinu dana koje su prethodile lanjskom istraživanju dogodilo se u zdravstvu kako bi ubrzali postupke (41 posto liječnicima i 32 posto medicinskim sestrama), dobili bolji tretman (26 i 31 posto) ili kako bi dobili informacije (21 i 30 posto). Mito medicinskom osoblju češće daju u manje razvijenim regijama Like, Korduna i Banovine, a rjeđe u razvijenijoj Istri, Primorju i Gorskom kotaru. Najizloženiji korupciji pri korištenju zdravstvenih usluga su najstariji među ispitanima (od 60 do 64 godine), čak 84 posto. Više od 60 posto mita u zdravstvu građani su dali samoinicijativno, pa kad se ima u vidu da je rad liječnika i medicinskih sestara dobio visoke ocjene ispitanika, to pokazuje da većinu mita u zdravstvu čine dobrovoljni darovi u znak zahvalnosti.

Od ukupnog mita u javnom sektoru, 44 posto dano je u novcu, 38 posto u hrani i piću, 7 posto su vrijedni darovi i 6 posto cvijeće, kozmetika...

Hrana je najčešće mito za zdravstvene usluge, osobito u poljoprivrednim regijama sjeverne Hrvatske i Slavonije, dok su paketić kave ili bombonijera za medicinsku sestru ili boca vina za liječnika dio tradicionalnog dara kojim pacijenti izražavaju svoju zahvalnost za pruženu pomoć. Trećina podmićivanja u novcu obuhvaća iznose do 500 kuna (najčešće pri naplati administrativnih kazni i izdavanja dozvola), svako četvrto je od 500 do 1500 kuna, a svako deseto iznad 5000 kuna. Veliko mito se plaća obično prije dobivene usluge i radi njezina ubrzanja, najčešće preko posrednika i rijetko dobrovoljno. Hrvatski prosjek za mito u novcu je 2025 kuna, s tim da je najveći prosjek u Dalmaciji (3098 kuna), a najniži u Lici, Kordunu i Banovini (1111 kuna) te Istri, Primorju i Gorskom kotaru (1272 kune).

Od onih koji daju mito policajcima, 67 posto ih je dalo u novcu, do 500 kuna, a čak 80 posto kako bi smanjili ili izbjegli kaznu. Slični su i rezultati pri registraciji vozila (67 posto je dalo mito do 500 kuna, a u 71 posto kako bi ubrzali ili okončali postupak).

Od anketiranih 58 posto mito je dalo dobrovoljno, 8 posto na zahtjev javnog djelatnika i 4 posto putem posrednika, a u 28 posto slučajeva javni su službenici dali na znanje da očekuju mito. Samo tri je posto odbilo dati traženo mito i to liječnicima i policajcima, s čijim su radom građani inače relativno zadovoljni. A samo dva posto je korupcijsko iskustvo i formalno prijavilo. Čak 55 posto slaže se s tvrdnjom kako će zbog prijave požaliti, a 53 posto da je korupcija ponekad jedini način da se nešto postigne.

A kad su nezadovoljni radom javnog sektora građani najčešće navode nedostatak truda (30 posto) kao razlog, pa ljubaznost (28 posto) i kompetenciju, dok traženje mita kao razlog nezadovoljstva navodi manje od 2 posto ispitanih.

Korupcija je tek treći najveći problem Hrvatske (24 posto ispitanika), nakon nezaposlenosti (27 posto) i rada Vlade (26 posto), a ispred siromaštva i niskog životnog standarda (14 posto), te unapređenja rada javne uprave...

Istraživana je i percepcija građana o korupciji. Više od polovine misli da se koruptivna praksa odvija često i vrlo često u javnim poduzećima (zbog niza afera), središnjoj i lokalnoj vlasti, pravosuđu i administrativnim postupcima građana s javnom upravom. Dok čak 13 posto građana smatra da je smanjena korupcija u pravosuđu (13 posto) i javnoj administraciji (12 posto). Percepcija građana o korupciji na lokalnoj razini je iznimno velika (66 posto ispitanika) i Vladi s ministarstvima (65 posto), a korupcijsko ponašanje političkih stranaka i saborskih zastupnika također je po mišljenju građana često i vrlo često. Najkorumpiranije institucije prema percepciji građana su one političke, a najmanje HV, nevladine udruge i škola. Čak 80 posto građana misli da djelatnici u javnim službama interveniraju pri zapošljavanju prijatelja ili rodbine, što se temelji i na stvarnom iskustvu ispitanika jer ih se 18 posto natjecalo za neku javnu funkciju u tri godine prije ispitivanja i trećina ih je dobila posao, a od njih je 16 posto priznalo da je dalo novac, dar ili protuuslugu. Njih 70 posto koji nisu dobili posao smatra da je netko drugi bio zaposlen, ali ne zbog stručnosti nego zato što imaju nekog bliskog u tom uredu (53 posto), ili jer je platio (16 posto).

Upitani u vezi s kojim službama im je najneprihvatljivije korupcijsko ponašanje, ispitani su naveli nastavnike i profesore, kao i građane koji njima nude mito što voditeljica istraživanja tumači velikim očekivanjima građana u pogledu poštenja i poštovanja te struke i njezine važnosti u obrazovanju mladih ljudi. Visoko je neprihvatljivo i kad liječnici traže mito, ali dobrovoljno je davanje darova i novca liječniku na samom dnu popisa neprihvatljivih ponašanja.

“Građani u svakodnevnom kontaktu sa zaposlenima u javnom sektoru nisu izloženi administrativnoj korupciji takvih razmjera da bi ona ograničavala učinkovito korištenje usluga. Kao što pokazatelji percepcije korupcije pokazuju, veći bi problemi mogli biti vezani za stvarna iskustva političke korupcije i korupcije u poslovnom sektoru, odnosno u područjima koja nisu obuhvaćena ovom anketom”, zaključak je voditeljice projekta s Ekonomskog instituta Jelene Budak. Na pitanje što bi trebalo učiniti, među ostalim kaže: “Nužno je promijeniti stavove javnosti o tome što se smatra neprihvatljivim korupcijskim ponašanjem, a zaposlenike u javnom sektoru treba obrazovati da ne prihvaćaju ni male darove zahvalnosti. Primjena etičkog kodeksa, interne kontrole i sankcije trebaju se strogo i bez iznimke poštivati, a postupci zapošljavanja u javnom sektoru pomno nadzirati. Antikorupcijska politika treba biti pažljivo kreirana i primijenjena na lokalnoj razini budući da lokalna uprava u Hrvatskoj općenito slabo primjenjuje načela kvalitete javnog upravljanja”.