Zagrebački kafić “U dvorištu” bio je prošlog utorka pretijesan za sve koji su došli čuti i vidjeti ruskog pisca Mihaila Šiškina, gosta izdavačke kuće Ljevak u ciklusu predstavljanja europskih autora Europea.
Razlog tolikog interesa svakako je bio i “Pismovnik”, prva Šiškinova knjiga objavljena u Hrvatskoj u izdanju kuće Ljevak, inače njegov peti i do sada posljednji roman iz 2010. godine za koji je dobio najveće ruske književne nagrade, a onda, usporedo s prijevodima, i priznanja u svijetu. Šiškina se bez krzmanja, ne samo u Hrvatskoj, predstavlja kao najvećeg živućeg ruskog pisca i istinskog nasljednika Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, Nabokova, pa čak i samog Puškina.
No, u posljednjih godinu i pol dana Šiškin veliku pažnju privlači i svojim žestokim angažmanom protiv Putina i aktualne ruske politike.
Počelo je s pismom kojim je u veljači 2013. odbio poziv da bude dio ruske selekcije na jednom velikom književnom sajmu u SAD-u. U pristojno naslovljenom i s uobičajenim izrazom poštovanja završenom pismu, upućenom odgovarajućim institucijama u Moskvi, Šiškin je Rusiju nazvao zemljom u kojoj je vlast prigrabio korumpirani kriminalni režim, kojom vladaju lupeži, u kojoj su izbori i sudstvo obična farsa, u kojoj ima političkih zatvorenika uz prostituiranu državnu televiziju i čopore samozvanaca koji donose sulude zakone. U intervjuima koji su slijedili koristio je i žešće riječi nazivajući, primjerice, dupeliscima sve ruske umjetnike koji javno podržavaju Putina.
Najnoviji Šiškinov pamflet protiv Putina mogli ste prošle subote pročitati upravo u Obzoru, a na engleskom ga je objavio londonski Guardian.
Šiškina i njegovo stvaralaštvo u Zagrebu su predstavljali autoriteti za rusku književnost i jezik kao što su Irena Lukšić i Ivo Alebić, a uz moderaciju Ivane Simić Bodrožić u sporazumijevanju s publikom pomagao je Igor Buljan, autor uistinu virtuoznog hrvatskog prijevoda “Pismovnika”. Potaknut njihovim pitanjima, i ponekim iz publike, Šiškin je pokazao oba svoja lica, književničko i aktivističko.
O svom pisanju govorio je onako kako i piše, jezikom “Pismovnika”, raskošno bogatim, istovremeno silno učenim i nježno sentimentalnim, mudrim, tankoćutnim, osjetljivim na najmanje promjene svjetla u očima svojih likova, Sašenjke i Volođe koji razmjenjuju pisma kroz prostor i vrijeme.
Šiškin pisac doista govori poput nekog mudraca kojem samo nedostaje tolstojevska sijeda brada. Na pitanje o čemu je zapravo njegova knjiga, rekao je:
“Sve su knjige o jednom te istom i sve odgovaraju na isto pitanje: kako živjeti kada postoji smrt? Samo je jedan način da se to uspije: postići mudrost, živjeti iz dana u dan i skupljati iskustvo. Rodiš se, oženiš ili udaš, imaš djecu, sahraniš roditelje. Takav život živi Sašenjka. Ali postoji i drugi put stjecanja mudrosti, kroz rat, onako kako to u Pismovniku proživljava Volođa. Najprije sam zapravo želio pisati o svom ocu koji je u Drugom svjetskom ratu s osamnaest godina završio u posadi podmornice na Baltiku. Nemoguće je da mladić u toj dobi želi obitelj i dijete, a meni je otac govorio da je već tada želio imati obitelj i djecu. Blizina smrti pomaže čovjeku shvatiti koje su temeljne vrijednosti života.”
Zašto se odlučio upravo za formu epistolarnog romana, Šiškin je objasnio još produhovljenijim riječima:
“Meni je važna književna tradicija, a što je tradicionalnije od pisma? Pismo vam omogućuje da maknete sve što je suvišno, da maknete naratora. U pismu čovjek može napisati riječi koje nikada ne bi izrekao. Junaci te knjige zapravo nisu Volođa i Sašenjka nego Adam i Eva koji su istjerani iz raja u koji se pišući ta pisma pokušavaju vratiti i ponovno susresti. Zapravo je cjelokupna književnost jedno veliko pisanje pisama, od onog prvog, koje nije ni bilo napisano, nego izrečeno kao molitva zahvalnosti Bogu što je stvorio svijet i ljude. Svaki naraštaj piše iznova tu molitvu, jer ako se ona ponavlja starim, uvijek istim riječima, ona gubi svoju svetost i Bog je više ne sluša. Tolstoj, na primjer, piše tu novu molitvu tako da napiše Anu Karenjinu. Tom knjigom on na novi način zahvaljuje Bogu što je stvorio svijet, ženu, ljubav, smrt. Zadatak književnika isti je i u 21. stoljeću, da napišu novim riječima tu molitvu.”
Svojih romana sluga
Odgovor na stručno pitanje o višeslojnosti i raznolikosti romaneskne strukture svojih djela i različitim diskursima u njima Šiškin također pretvara u živu sliku:
“Po meni se pisci dijele na dva tipa. Jedni su gospodari kojima je roman sluga. Gazda se ujutro probudi i pozvoni, a roman mu dotrči i pita – što ćemo danas pisati? Gazda diktira, roman piše. Ja pripadam onoj drugoj vrsti pisaca. Ja sam sluga romana. Moj roman je taj koji se ujutro probudi i zatrese zvoncem. On diktira, ja zapisujem. Biti sluga ima veliku prednost zato što ne moraš ni o čemu razmišljati. To je posao gospodara. Ali, ima i jedna velika mana. Ti možeš sjediti i čekati, a da nitko ne pozvoni. I tako godinama. Onda počne depresija kad pomisliš da te je gospodar zaboravio, da te više ne treba. Osjećaš se iskorišteno poput potrošene olovke. Kada završim jedan roman, osjećam se kao da sam stvorio jedan svijet i svemir koji sa mnom više nemaju nikakve veze i nemam pojma kako će izgledati sljedeći. Nikada neću zaboraviti koliko sam se mučio sa svojim četvrtim romanom boraveći u Americi kao rezidentni autor u jednoj kući za pisce. Bilo je tamo još autora iz više zemalja, ali i jedna mlada američka pjesnikinja koja je pisala svoj prvi roman i čitavo vrijeme hodala naokolo noseći pod rukom knjigu ‘Kako napisati svoj prvi roman’. I nije imala nikakvih problema. O, kako sam i njoj i autoru te knjige zavidio ja koji sam do tada već bio napisao tri romana, ali nisam imao pojma kako da napišem četvrti. Sada sam opet u istoj situaciji. Imam osjećaj da sam napisao jedan svemir i da sam potpuno prazan.”
No, kada smo preko pitanja o životu ruskog pisca u emigraciji došli do političkih aktualnosti, suptilni književnik brzo se pretvorio u političkog aktivista koji također bira riječi, ali na način da one budu što brutalnije izravne. Šiškin se 1995. vjenčao sa svojom švicarskom prevoditeljicom. Dobili su dijete i preselili se u Švicarsku, ali on se nije smatrao emigrantom:
“Godinama sam govorio da je emigracija zastarjela riječ koja znači nemogućnost da se vratiš, a mi živimo u svijetu u kojem nema granica i u kojem možeš živjeti gdje god želiš. Tako sam i ja jednom nogom bio u Europi, a drugom u Moskvi i činilo mi se da se Rusija razvija u tom smjeru. Ja se nisam promijenio, ali Rusija jest. Čovjeku je svojstveno da se ponosi svojim roditeljima i bolno je kada ih se mora stidjeti. Slično je i sa zemljom čiji ste državljanin, a zadnjih godina sve što se u mojoj domovini događa u meni izaziva stid. Ona se posljednjih godina toliko promijenila da se moj neemigrantski status u biti sve više pretvara u emigrantski. Još prošle zime, kada sam boravio u Rusiji, nazivali su me kritičarem režima i tako sam se osjećao. Ali, posljednjih mjeseci situacija se promijenila pa smo mi, kritičari režima, u jeziku Kremlja postali nacionalni izdajnici, što je već izraz iz Goebbelsovog rječnika. Ja se stidim zemlje koja vodi rat protiv bratskog naroda. Moja je majka bila Ukrajinka, a otac Rus i takvih nas je mnogo, a ruska je vlast učinila veliku gadost što je nahuškala jedan narod protiv drugog.”
Ponovio je Šiškin pred publikom mnogo toga iz eseja objavljenog u prošlotjednom Obzoru. Govorio je osmaljenom diktatoru koji stari, boji se svoje najbliže okoline i brani se tako što u ljude usađuje strah. Dao je svemu još osobniju notu odgovarajući na pitanje što misli kako će, na kraju, završiti Putin:
“Volio bih znati kada će doći taj divan dan, ali ne znam. Mogli ste vidjeti kako su se nedavno na početku sastanka u Minsku vođe zemalja tradicionalno poslužili kruhom i solju. Svi osim Putina koji se boji da će ga otrovati. Koliko će trajati taj život pun straha ja ne znam. Nikakve povijesne paralele ne pomažu u predviđanju budućnosti. Cara Pavla I. udavili su časnici njegove vlastite garde. S priličnom sigurnošću mogu reći da se Putinu tako nešto neće dogoditi, ali sigurno hoće nešto drugo.”
Referendum za ili protiv Putina
Pisac koji ima dvojno, švicarsko i rusko državljanstvo, rekao je da će na isti način govoriti sve što misli i za mjesec dana kada ponovno ode u Rusiju. Nastupit će u Krasnojarsku. Kaže da se ne boji, ali i da ne želi uopće razmišljati o mogućim reakcijama. Nema ni odgovor na pitanje kako stati na kraj tom strahu koji ljude čini podložnima diktaturama:
“Slušajući sve gore i gore vijesti iz Ukrajine i Rusije ja kao pisac osjećam potpunu nemoć. Počinjem razumijevati njemačke pisce iz tridesetih godina 20. stoljeća koji su shvatili da njihove knjige ne mogu spasiti njemački narod. Bili su prisiljeni gledati kako masa naroda slijedi Führera u apokalipsu. Još nijedna knjiga nije spasila svijet od rata. Čak ni Biblija. Što da uopće govorimo o našim knjigama ako ni Dostojevski, ni Tolstoj nisu uspjeli spasiti Rusiju od Putina. Jedino što ja kao građanin mogu učiniti je da ne šutim na sve što se tamo događa. Ipak, ja sam optimist. Povijest nam pokazuje da nijedan rat nije trajao vječno i nijedan diktator nije vječno živio. Diktatori nestaju, a čitatelji knjiga ostaju.”
U dvorištu su ove posljednje riječi bile nagrađene aplauzom, premda je bilo i dosta dlanova koji su demonstrativno ostali mirovati.
Nakon nastupa, bez publike, pitao sam Šiškina što je to prelilo njegovu čašu u veljači 2013., nakon svih ruskih državnih nagrada i putovanja s ruskim književničkim delegacijama. Odgovorio je da su se stvari postupno mijenjale, sve do trenutka kada je nad svakim nastupom ruskog pisca u svijetu morala visiti Putinova slika. Došao je trenutak u kojem je shvatio da više ne može i ne želi biti jedno od lica Putinova režima.
Pitao sam ga što misli kakav bi bio rezultat kada bi se sutra u Rusiji održao referendum za ili protiv Putina?
“Sasvim sigurno za Putina zato što su ljudima isprani mozgovi, a mediji su, pogotovo državna televizija, pretvoreni u sredstvo masovnog uništavanja duša i mozgova. Ali, ja vjerujem da se ljudi mogu promijeniti samo kada imaju na raspolaganju sve informacije. Vi možete nastojati razvijati duše i pamet ljudi, ili ih možete napuniti mržnjom, što upravo sada čini Putin. Nitko ne zna koliko je točno ljudi prošle nedjelje sudjelovalo u maršu za mir u Moskvi. Možda deseci, možda stotine tisuća ljudi. U svakom slučaju milijuni su nastavili šutjeti. Ali, kada bi prije tog zamišljenog referenduma godinu dana na televiziji bile prikazivane slobodne debate, kada bi smjeli govoriti ljudi kao što je Irina Prohorova, Aleksej Navaljni, Gari Kasparov, nisam siguran da bi ljudi i dalje glasali za Putina. Prije ili kasnije, Putin će jednog dana otići i tada će se klatno vratiti na drugu stranu. Doći će vrijeme novih izbora i nove perestrojke, novih mogućnosti. S više slobode na televiziji i više dostupnih informacija sve je moguće u Rusiji, pa i to da narod izabere demokraciju. Sada, iz perspektive rujna 2014., stvari od prije godinu-dvije čine se puno drugačijima. Još prije godinu dana imali smo izbore koji su se činili demokratskima na kojima je Aleksej Navaljni bio kandidat za gradonačelnika Moskve, a danas je on u zatvoru. Iz te perspektive ne želim ni zamišljati što bi se moglo događati u rujnu 2015.”
U demokraciju Zapada, za razliku od one ruske koju naziva farsom, Šiškin ima veliko povjerenje dok tvrdi kako njemački ili engleski političar, nakon što bi poslao tisuću mladića da ratuju u drugu zemlju, u najmanju ruku ne bi mogao bezočno lagati da nikoga nije nikamo poslao kao što to prema Šiškinovom uvjerenju čini Putin.
Antiratna opera
Pitao sam Šiškina i o njegovim kolegama, ruskim umjetnicima, piscima, glumcima, glazbenicima, koji otvoreno podupiru Putina. Rekao je da ga je osobito zaboljelo kada je na tom popisu vidio i jednog tako nadarenog mladog pisca kao što je Zahar Priljepin za kojeg je bio siguran da će ga njegov talent odvesti na pravu stranu.
Književna riječ Mihaila Šiškina na prvu me je osvojila. Njegov aktivizam baš i ne, isuviše mi je nalikovao na ono što slušam na američkom Fox Newsu. Ali, nije ipak ni u Šiškinovom pogledu na današnju Rusiju sve baš tako crno-bijelo. Rekao sam mu na kraju razgovora kako se te večeri, dok mi razgovaramo, u kinima širom Hrvatske prikazuje opera Sergeja Prokofjeva ‘Rat i mir’ iz nove zgrade Marijinskog teatra u Sankt Peterburgu za koju je Putin iz proračuna dao pola milijarde eura. I da dirigira Valerij Gergijev, najslavnije glazbeničko ime među umjetnicima koji javno podržavaju Putina. Pitao sam Šiškina bi li mi preporučio da bojkotiram taj kulturni događaj? Evo kako je odgovorio:
“Ja ću vam dati drugi primjer. Oleg Tabakov je veliki glumac kojeg obožavam od djetinjstva, a sada je direktor najvažnijeg ruskog dramskog kazališta, slavnog MHAT-a. Postavio je tamo i moj Pismovnik. I onda odjednom vidim i njegov potpis ispod podrške Putinu. Ne mogu ga zbog toga kriviti. On je odgovoran za stotine ljudi i za to kazalište. To su ljudi iz Sovjetskog Saveza koji dobro znaju kako funkcionira sustav koji se sada vratio u Rusiju: reći ću sve što oni žele, ali ću raditi ono što ja želim. Doista ih ne mogu kriviti. Naravno, ja sam nesretan zbog onoga što Gergijev piše i potpisuje, ali dokle god i dalje dobro dirigira ruske opere... njega kao osobu nakon svega manje volim, ali zato i dalje jednako volim Prokofjeva.”
Požurio sam nakon razgovora u kino da stignem barem na drugi dio opere Rat i mir. I doista, Šiškin bi baš kao i ja volio tu moćnu predstavu koja ne služi Putinu nego samo Tolstoju, Prokofjevu i onom gospodaru kojem se njihova umjetnost moli, a u kojeg vjeruje i Šiškin.
Sva hrvatska politička, intelektualna i ostala elita su manje ili više Šiškini, ali nam je problem što nemamo kao Rusi Putina, Madjari Orbana, a Turci Erdogana, zar ne?