Velika usporedba dvaju najvećih hrvatskih gradova

Prema najnovijoj ljestvici Times Higher Education, koja je jedna od tri vodeće rang-liste svjetskih sveučilišta, splitsko je sveučilište preteklo zagrebačko. Sveučilište u Splitu je tako rangirano u skupini između 501. i 600. mjesta, a Sveučilište u Zagrebu u posljednjoj, između 800. i 1000. mjesta. Splitska zračna luka, prema podacima za prvih osam mjeseci ove godine, prvi put pretekla je po broju putnika zagrebački aerodrom. Doduše, na kraju godine će ZL Franjo Tuđman imati više putnika nego Resnik koji golemi dio svog prometa ostvari za ljetnih mjeseci, a zimi su te brojke znatno skromnije. Splitska “pobjeda” nad Zagrebom u kategoriji sveučilišta i aerodroma bila nam je povod da usporedimo dva najveća hrvatska grada prema kvaliteti života i mogućnostima koje pružaju svojim stanovnicima.

Centralizirana država

Zagreb ima četiri i pol puta više stanovnika od Splita, glavni je grad prilično centralizirane države i gospodarski je puno jači od Splita. BDP po stanovniku u glavnom gradu od 136 tisuća kuna i dalje je dva puta veći od BDP-a per capita u Splitsko-dalmatinskoj županiji (podataka za sam grad Split nema). Urbana aglomeracija grada Splita koja uključuje Omiš, Sinj, Kaštela, Solin i Trogir broji oko 56 tisuća zaposlenih u gospodarstvu, za razliku od urbane aglomeracije Zagreba (obuhvaća Donju Stubicu, Dugo Selo, Jastrebarsko, Samobor, Veliku Goricu i Zabok) gdje u gospodarstvu radi oko 376 tisuća ljudi.

Usto, unutarnje migracije učinile su Zagreb jednim od rijetkih hrvatskih gradova koji danas ima više stanovnika nego što ih je imao uoči stvaranja hrvatske države. Splitu to zbog duge prometne izoliranosti i rata u susjednoj Bosni i Hercegovini nije pošlo za rukom, pa grad danas ima desetak tisuća stanovnika manje nego 1991. godine. Moguće je da su odseljeni u međuvremenu postali purgeri jer odsječena Dalmacija nije imala previše prilika za zaposlenje. Oba su grada gotovo ostala bez industrije, a značajniji oporavak Splita veže se uz autocestu i povratak masovnog turizma u Dalmaciju. Ipak, sudeći po tržištu rada, lakše je naći posao u Splitu nego u Zagrebu jer Dalmacija trenutačno nudi više prilika za zaposlenje.

Ovo ljeto sve su dalmatinske županije, uključujući i Splitsku, zapošljavale više radnika nego 2008. godine, a Zagreb je i dalje u zaostatku od oko osam posto. No zato je u Splitu puno teže doći do stana nego u Zagrebu. Tako su kuće u Splitu dva puta skuplje nego u Zagrebu. Prema traženim cijenama na Njuškalu, u Zagrebu se može kupiti kuća za 1260 eura po kvadratu, a za kuću u Splitu treba izdvojiti 2674 eura po kvadratu. Kapital uložen u nekretnine lakše će se oploditi u Splitu nego u Zagrebu, premda zadnje dvije godine i glavni grad Hrvatske postaje sve zanimljivije odredište turista. Prosječna tražena cijena kvadrata stana u Zagrebu iznosi 1728 eura, a u Splitu 2412 eura.

Što se tiče kvalitete života, iako brojke na prvu daju prednost Zagrebu, priča ipak nije crno-bijela. Splitsko sveučilište tako ima 11 fakulteta, a zagrebačko 30, no u Splitu jedan fakultet ide na oko 16.000 stanovnika, a u Zagrebu na oko 26.000. Također, iako Zagreb ima 15, a Split samo tri kazališta, ipak prema broju stanovnika ta razlika nije toliko velika jer u Splitu na jedno kazalište ide 59.000, a u Zagrebu 52.000 stanovnika. U Splitu pak jedno kino ide na 22.000 stanovnika, a u Zagrebu na 65.000, doduše u Zagrebu multipleksi imaju više dvorana.

Oba se grada zadnjih nekoliko godina hvale sve većim brojem turista, a vodi Zagreb s više od milijun posjetitelja, što je dvostruko više od Splita. No splitska Ultra zato privuče 150.000 posjetitelja, a zagrebački InMusic 100.000.

Dinamo je, pak, bio 18 puta prvak Hrvatske, a Hajduk šest puta, no na Poljud dođe tri puta više navijača nego u Maksimir u ključnim utakmicama. I dok se može reći da u sportu odnosno među fanatičnim navijačima iz dva najveća hrvatska grada postoji animozitet, u svemu ostalom animoziteta nema. Tako profesor s Fakulteta političkih znanosti Dražen Lalić, Splićanin koji živi i radi u Zagrebu, kaže da ne postoje dva grada u ovom dijelu Europe koji su tako bliski kao Split i Zagreb, i to kroz vrlo razgranate i bliske odnose između Zagrepčana i Splićana.

– Velika je bliskost između tih dvaju gradova, koji nisu ravnodušni jedan prema drugome, a kod takve bliskosti mogu se dogoditi i animoziteti, ali uglavnom ritualne naravi – objašnjava Lalić. Odnos Zagreba i Splita, kaže Lalić, treba staviti u kontekst dvaju gradova koji su prirodno usmjereni jedan na drugoga. No, upozorava da način na koji je ustrojena država ne pogoduje tim odnosima.

Prema Lalićevu mišljenju, Zagreb pruža više mogućnosti za gradnju karijere, a Split je bolji za one koji žele mirno i ugodnije živjeti, pod uvjetom, naravno, da se ima novca. Također, primjećuje da većina onih koji iz Splita dođu u Zagreb ostaju u glavnom gradu koji je veliki dobitnik unutarnjih migracija u zemlji.

Što se tiče gradonačelnika dvaju gradova, Milana Bandića i Andre Krstulovića Opare, Lalić kaže da je njih teško uspoređivati jer bi to bilo kao da se uspoređuje juniora s igračem od 30 godina, s obzirom na to da je Opara tek postao gradonačelnik, a Bandić je u šestom mandatu.

Prirez 50 posto bez premca

– Netko poput Bandića nikad ne bi uspio u Splitu. Možda bi osvojio jedan mandat, ali šest ne bi sigurno jer Split ne prihvaća samoproglašene autoritete. A takvi autoriteti u Zagrebu prolaze – objašnjava Lalić.

Poduzetnik Branko Roglić smatra da se i u jednom i u drugom gradu bave sporednim stvarima. Zagrebački gradonačelnik uljepšava grad, a ima potpuno zapušteno gospodarstvo.

– Split je povisio prirez 50 posto. To su stvari bez premca u svjetskim razmjerima, da nešto može poskupjeti 50 posto. Oslabljeno gospodarstvo teško može financirati brojnu i skupu administraciju.

– Nisu me oduševili ni u jednom ni u drugom gradu. Turizam je jedina gospodarska grana koja raste, Split je u tome u određenoj prednosti. Danas morate čuvati svakog radnika u hotelijerstvu jer nema tko raditi. Ja ne osjećam animozitet između tih dvaju gradova, možda nešto malo u sportu, ali to je svuda uobičajeno – zaključuje Roglić.