U zatvoru završi samo 1% osuđenih maloljetnika

Javnost se nedavno digla na noge kad je po privođenju puštena skupina mladića osumnjičena za višekratno silovanje djevojke u Zadru. Naknadno im je određen jednomjesečni istražni zatvor, pa je dojam da je pritisak javnosti djelovao na sudsku odluku, a slučaj je izazvao niz polemika na temu kažnjavanja maloljetnika koji počine kaznena djela. Tim je više aktualna nova knjiga “Djeca u kaznenom pravu – počinitelji i žrtve”, autorice Lane Pető Kujundžić, predsjednice Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu i predsjednice Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež. Težište je knjige koja se predstavila na Interliberu na maloljetnicima kao počiniteljima i žrtvama u kontekstu delinkvencije, kaznenih djela, odgojnih mjera i svih okolnosti koje ih prate, a prikazuje i zanimljive primjere sudske prakse te analizira pojedine postupke i propituje razloge zbog kojih bi se s mlađim punoljetnicima postupalo drugačije nego s punoljetnim osobama.

– Ne mogu govoriti o konkretnom slučaju. No želim napomenuti da se ne smiju iznositi podaci o kaznenom postupku kada su počinitelji maloljetnici i kada je žrtva dijete. Ti su postupci zakonski tajni i odavanje tajne kazneno je djelo. Javni linč presumiranih počinitelja ne čini dobro ni radu suda, ali ni sigurnosti stranaka, a pogotovo žrtve – kaže naša najpoznatija sutkinja specijalizirana za rad s mladima. Odakle uopće sklonost radu s maloljetnim prijestupnicima?

– Obiteljsko pravo i odnosi u obitelji su mi bili približeni s mojom najdražom profesoricom Mirom Alinčić, koja me je uvela u svijet odnosa, tolerancije, prihvaćanja i uvažavanja. Nakon toga, u svojim vježbeničkim danima, kao mlada pravnica, imala sam sreću da sam bila kod sutkinje Eugenije Birek koja je bila posvećena djeci i mladima te je bila na čelu tada grupe sudaca za mladež zadužene za maloljetnike. Danas je moj veliki uzor Renate Winter, velika žena i sutkinja, predstavnica UN-a koja plijeni svojom srčanošću i zalaganju za prava djece. Nakon odluke predsjednika suda da budem u grupi sudaca za mladež u ranim 80-ima, na Općinskom sudu u Zagrebu počinjem učiti o Deklaraciji o pravima djece, pedagoškom pristupu i razgovoru s djecom, a potom 90-ih od Svjetske zdravstvene organizacije za istočni dio Europe dobivamo edukaciju o zlostavljanju djece i multidisciplinarnom pristupu. Uz članstvo u ISPCAN-u i Međunarodnoj udruzi sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i magistrata učim na konferencijama, kongresima i zajedničkim sastancima uz najnovija istraživanja medicine o razvoju mozga, istraživanja o razvoju djece, njihovu ponašanju i mogućim utjecajima. Zbog mogućnosti da kao ekspert Vijeća Europe sudjelujem u edukacijama okolnih zemalja od Slovenije, Crne Gore, BiH, Makedonije, Kosova i Albanije uspoređujem sustave i učim o drugim mogućnostima. Nakon kasnih 90-ih na Županijskom sudu uglavnom rješavam kaznena djela na štetu djece i počinjem se zalagati za prava djece žrtava – iznosi ova izrazito staložena i susretljiva sutkinja.

Dojam da je nasilja među mladima sve više steći će mnogi pod dojmom mučnih priča o bullyingu u školama i cyberbullyingu. Međutim, to je samo je dojam, kaže L. Pető Kujundžić, no to ne znači da agresiju smijemo ignorirati.

– Agresivno ponašanje djeteta treba biti otkriveno u ranim predškolskim razdobljima i takvo ponašanje ne smije biti neprimijećeno. Edukacije, već od vrtića i osnovne škole, o toleranciji, nediskriminaciji, poštivanju različitosti, jednakosti spolova moraju dovesti do smanjenja nasilja među mladima te učenju o ponašanju prema drugima i nošenju sa stresom, frustracijama i ljutnjom – poručuje.

Maloljetnička delinkvencija je pak u padu, međutim tamne brojke postoje najčešće kod imovinskih kaznenih djela, a to su djela koja uglavnom čine maloljetnici. Ujedno, policija i državni odvjetnici sada su pred izazovima migranata, azilanata i ljudi koji nedozvoljeno prelaze granice, organiziranog kriminala, trgovine ljudima pa i nisu posvećeni zadatku otkrivanja kaznenog i prekršajnog ponašanja maloljetnika.

Nekažnjavanje do 14. godine

Položaj djece u kaznenom pravu razlikovao se u Hrvatskoj već u srednjem vijeku. U statutima dalmatinskih gradova postojala je odredba o postupanju prema maloljetnicima. U 19. stoljeću primjenjivan je Austrijski kazneni zakonik iz 1852. u kojem se propisuje nekažnjavanje djece mlađe od 14 godina. Krivičnim zakonikom Kraljevine Jugoslavije iz 1929. maloljetnik se mogao prepustiti kućnom ili školskom kažnjavanju, a u zavodskim odgojnim mjerama taj je zakonik razlikovao odgojne mjere i odgojno-popravni zavod. Mlađim maloljetnicima danas se mogu izreći samo odgojne mjere, a stariji maloljetnici mogu biti kažnjeni i maloljetničkim zatvorom, no on se izriče samo iznimno.

– Maloljetnicima se najčešće izriču izvanzavodske odgojne mjere, posebne obveze i pojačana briga i nadzor jer se treba o maloljetniku brinuti, nadzirati ga, i to kroz obrazovanje i osposobljavanje i time omogućiti da ne čini kaznena djela. Maloljetnički zatvor izriče se samo iznimno kada se drugim sankcijama ne može djelovati na starijeg maloljetnika. Dakle, samo maloljetniku starijem od 16 godina koji je djelo počinio s namjerom. U Hrvatskoj na godišnjoj razini samo 1 posto maloljetnika završi u maloljetničkom zatvoru u odnosu na sve izrečene kaznene maloljetničke sankcije – iznosi sutkinja Pető Kujundžić.

S mlađim se punoljetnim počiniteljima kaznenih djela postupa drugačije nego s punoljetnim osobama jer su oni još uvijek mlade osobe u razvoju, kojima razvoj mozga nije završio, a i najčešće još žive kod roditelja, bez primanja su i još se školuju, dakle u ovisnoj su poziciji. Sudac uvijek mora utvrditi njihove osobne i obiteljske prilike, razvojnu dob, sposobnosti i potrebe pa treba pribaviti izvještaj Centra za socijalnu skrb, razgovarati s roditeljima ili skrbnicima i prikupiti mišljenja liječnika, odgajatelja i stručnih suradnika suda. Iako prema zakonskom tekstu Zakona o sudovima za mladež maloljetnici ne smiju biti u zatvoru s punoljetnim osobama, već u posebnom prostoru u zatvorenoj zavodskoj ustanovi koja mora imati male jedinice, a u vrijeme boravka u istražnom zatvoru treba se maloljetniku omogućiti odgoj i obrazovanje, to u praksi nije tako. Nerijetko se na raznim stručnim skupovima mogu čuti primjedbe stručnjaka i loša, katkad i traumatična iskustva mladih ljudi iz zatvora, u kojima su boravili sa starijim kriminalcima.

– Ministarstvo pravosuđa još uvijek zaista omogućilo da maloljetnici imaju uvjete kakve zakon propisuje. Da smo reorganizirali sudove za mladež na četiri mjesta u Hrvatskoj, mogli smo u centrima za odgoj koji imaju i odgoj i obrazovanje i prihvatne stanice uz zaštitare dodati jedinicu zatvorenih zavodskih ustanova i time bismo riješili problem istražnih zatvora maloljetnika – napominje naša najpoznatija sutkinja za mladež. Zajednički zatvori nisu jedini problem našeg kazneno-pravnog sustava u kontekstu maloljetnih počinitelja.

– Centri za socijalnu skrb rade previše različitih poslova. Trebalo je izdvojiti centre za djecu ili posebne odjele, specijalizirati timove, psihologe, socijalne radnike i socijalne pedagoge i tako im omogućiti kvalitetniji rad. Pronaći više mogućnosti za male jedinice, stambene zajednice za djecu za koju znamo da ih nije dobro vratiti u sredinu iz koje smo ih izdvojili te da im omogućimo zapošljavanje i samostalan život. Nadalje, premali je broj psihologa i psihijatara za djecu u cijeloj Hrvatskoj, a ne postoje ni posebne odgojne ustanove za djecu sa zdravstvenim, socijalnim i obrazovnim problemima. Problem je i neadekvatno izvršavanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod – nabraja naša sugovornica.

Alternativni postupak prema maloljetnicima najbolji je način da se spriječi dalje loše ponašanje, govori iskustvo eminentnih stručnjaka. O kakvim je alternativnim postupcima riječ i kada se oni mogu primjenjivati?

– Za prekršajno postupanje i za kaznena djela. Ja se zalažem da se omogući alternativni pristup, izvansudsku nagodbu za kaznena djela do 10 godina zatvora. Brzo postupanje prema maloljetniku, dosljedno i s poštovanjem, može postići promjenu ponašanja kod maloljetnika koji je prihvatio odgovornost i koji je dobrovoljan u izvršavanju postavljenih zadataka. Posebna pravila moraju postojati o načinu provođenja prvog i drugog razgovora s maloljetnikom i roditeljem kod stručne osobe, postupak policije i državnog odvjetnika i postupak u lokalnoj zajednici ili postupak u savjetovalištu. Uz nadzor provođenja programa prema istraživanjima proizlazi da su takvi programi najuspješniji u odnosu na broj recidivista – iznosi L. Pető Kujundžić, a kao dobro iskustvo ističe nizozemski Stop program, koji je pokazao da su zadovoljni i maloljetnici i roditelji, kao i osobe koje su program provodile.

Princip je da se počinitelj zbog svojeg prekršaja ispriča i vlastitim angažmanom na neki način ispravi grešku pa je tako bilo primjera da, npr., preboji fasadu koju je išarao ili da osobi kojoj je nešto ukrao vlastitim novcem, dakle zaradom ili džeparcem, namiri štetu. Taj program Udruga sudaca za mladež provodila je volonterski, nakon dobivenih sredstava po natječaju, i u Hrvatskoj od 2012. godine, po tri do pet mjeseci na Trnju, u Novom Zagrebu, Gornjem i Donjem gradu, Trešnjevci te u susjednoj Velikoj Gorici. Trenutačno se program provodi u zagrebačkoj četvrti Maksimir jer na državnoj razini, nažalost, očito nema sluha za ovaj alternativni pristup odvraćanja mladih od lošeg ponašanja.

– Pokušali smo na dvije konferencije 2016. i 2018. godine pokazati državi kako bi to trebalo sustavno preuzeti. Sada, u 2019. godini, Skupština Grada Zagreba pokazala je otvorenost i nadamo se da ćemo sustavno provesti ovaj alternativni način postupanja za prekršajno ponašanja maloljetnika u Gradu Zagrebu umjesto prekršajnog postupka koji kod djece ne dovodi do promjene u ponašanju, a jako je dug i neučinkovit – doznajemo.

Kad je riječ o kaznenim djelima na štetu djece, odnosno kad su djeca žrtve, zakon propisuje da ih se ispituje u posebnim uvjetima, uz prisustvo stručnjaka i s pomoću audiovideouređaja, a ta se snimka onda prilaže zapisniku i koristi dalje, bez ponovnog ispitivanja djeteta. No praksa se kod nas godinama ne mijenja pa su djeca žrtve i dalje često prisiljena višekratno ponavljati svoje svjedočenje, što je osobito traumatično kad je riječ o seksualnom zlostavljanju, a može dovesti u pitanje cijeli slučaj.

Inficirani iskaz

“Radi zadovoljenja svog spolnog nagona kao otac 7-godišnje djevojčice, dok je oštećena boravila tijekom vikenda u njegovoj kući, nekoliko ju je puta, dok je bio sam s njom u kući, kupao, neprimjereno je rukama dirao te, dok je spavala, legao pokraj nje u krevet, zavukao ruke ispod spavaćice, dirao je po tijelu, a zatim je spolovilo ugurao u njezino spolovilo, što ju je boljelo....”, stoji u zapisniku jednog zagrebačkog slučaja, koji je sutkinja navela i u svojoj knjizi. Nadalje se opisuje kako je sud prihvatio uvjerljiv i logičan nalaz psihijatra o djevojčici, ali i da je konstatirao kako je bila podvrgnuta brojnim ispitivanjima.

“... Sud je u potpunosti prihvatio krajnji zaključak vještakinje, a to je da se u ovom konkretnom predmetu loše postupalo prema djetetu jer je prošlo niz ispitivanja, razgovora i saslušanja koji su inficirali iskaz i promijenili ga te se stoga na temelju takva iskaza ne može pouzdano zaključiti što se stvarno događalo.”

– Zakonski je određeno da se dijete smije ispitati na sudu samo iznimno još jednom. Još uvijek nismo napravili dobar hodogram postupanja s djetetom od prijavljivanja do odluke suda. Naime, dijete ispituju socijalni radnici, liječnici, psiholozi, učitelji i policajci, a tek tada dolazi istražni sudac za mladež s educiranim stručnjakom. Ponekad i raspravni sudac zbog prijedloga stranaka odluči da se dijete ponovno ispita iako nije bilo stvarnog razloga, a ponekad i ako odluku ukine viši sud nakon proteka vremena. Ponovno je važno na godišnjoj razini educirati sve suce za mladež, državne odvjetnike i advokate, ali i socijalnu skrb i policiju – podsjeća sutkinja Pető Kujundžić. U slučaju kad je počinitelj seksualnog napada na dijete i sam dijete, u postupku su – prema Konvenciji o pravima djeteta – dva djeteta kojima treba pronaći njihov najbolji interes.

– U Zagrebu dijete presumiranog počinitelja dijagnosticirat ćemo u Centru za pružanje usluga u zajednici, a dijete žrtvu ispitat ćemo u Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba i dogovoriti tretman za njega. Dakle, brinut ćemo se i o počinitelju i o žrtvi – objašnjava naša sutkinja.