Što je za vas sigurnost? Kada ste se zadnji put tako osjećali? Jeste li ikada i bili sigurni? Meni se nekako čini da se, što je više rasprava o sigurnosti i što nam je više jamče i tvrde kako će nam je osigurati pod svaku cijenu, osjećam sve nesigurnije. Pričaju mi prijatelji koji se ovih dana vraćaju s putovanja iz velikih europskih gradova da je primjetno porasla prisutnost policije, čak i vojske na ulicama tih gradova.
Pitam ih jesu li bili mirniji dok su prolazili pokraj njih, jesu li im djelovali kao adekvatna preventiva od potencijalnih terorističkih napada? Decidirani odgovor nisam dobio. Uglavnom su klimali glavama, gotovo zdvojno pogledavali u pod, kao onda kad u školi niste naučili gradivo pa ne znate točan odgovor na pitanje koje je profesor postavio. Uostalom, kako točno odgovoriti osjećate li se sigurnima u svijetu u kojem se ljude bode noževima na ulicama, u kojem dronovi ruše gradove, a rakete lete po bolnicama.
To je teško oboljeli svijet straha, moć koju utjelovljuje oružje što smo ga proglasili čuvarom mira. Ne znam tko nas je i kada uspio odgovoriti da ćemo biti mirni i sigurni jedino ako se naoružamo i da će stupanj sigurnosti biti proporcionalan količini i efikasnosti naoružanja koje ćemo imati na raspolaganju.
Samo ova je jednadžba postala temeljem naše civilizacijske filozofije, oslonac u međunarodnim odnosima i prebrojavanju snaga u očitoj transgresiji logike u isplativo opravdanje. Svijet nikada kao danas nije bio toliko licemjerno nesigurno mjesto. Koliko se deklarativnih obećanja ispaljuje iz minute u minutu iz usta na prezabrinutim licima sivih čovječuljaka i ženskuljaka, da bi se istovremeno događalo toliko toga što ih u realnom vremenu demantira i zove ljude na uzbunu da prava opasnost i prijeti od tih jamaca naše nedodirljivosti.
Istina je pak da čovjek nikada nije bio ranjiviji, da dostupnost njegove krhkosti počiva prije svega u nedodirljivosti sustava kojem daje legitimitet te da nikada kao danas nije život na cijeni bio toliko eksplicitno zamijenjen cijenom života. Globalni osjećaj nesigurnosti ni u kojem slučaju ne mogu generirati napadi zaluđenih fanatika koje su iz nekog razloga prozvali teroristima.
Nesigurnost i strah sustavno se proizvode, to su kompleksni procesi koji se u etapama slažu da bi zaogrnuli cjelinu i da bi omogućili kontrolu. Nesigurnost nije moguće proizvesti pojedinačnim nasrtajima na integritet pojedinačnog života, ali atmosfera stalne ugroženosti kroz postojanja zagonetnog neprijatelja kreće se od hijerarhijskog ustroja zajednice i održavanja privida bespomoćnosti kod većine.
“Tajna je da se prava moć ne krije u tlačitelju, već u potlačenom”, napisao je Marquis de Condorcet, samo što to danas nikome ne da ne može, nego ne smije biti jasno. Varufakis bi na to dodao da je karakteristika drevnih društava da pod pritiskom suvremenih iskušenja izmišljaju stare strahove.
Što u stvari znači da se ne događa ništa novo, nego da se odavno zasijana kultura straha pedantno zalijeva, obrađuje i gnoji da bi najboljim plodovima rodila onda kada uzgajateljima bude najpotrebnije. Jer „fundamentalizam je utemeljen na strahu, ne na mržnji“, a kako je riječ o ultrairacionalnim osjećajima, pogodni su za manipulaciju i preoblikovanje masa pa je još i Machiavelli zaključio da su „religijske ideje, ma koliko isprazne, korisne za teroriziranje i smirivanje rulje“.
Ili da prevedem na Ciorana; „bez kršćanstva (dodat ću monoteizma) južni bi narodi bili osuđeni na sreću“. Osuđeni na sreću?! Možemo li uopće pojmiti što to znači? Kad god vidim vojnika ili policajca kako mi pendrekom, pištoljem ili puškom jamči sigurnost, moj osjećaj je beskrajna tjeskoba.
Još sam tjeskobniji što znam da je sve predstava u kojoj su nas doveli do točke pucanja kada smo sami zatražili da nas ofenzivni militarizam vodi u sigurnost i kada smo za opću sreću i opuštanje u apotekama dobili neograničene preduvjete u pilulama. Čak se i majkama agresivno sugerira da će se napora što im ga proizvode njihova vlastita djeca najlakše riješiti ako si maznu „bonkas“, nakon čega će ih preplaviti nezaustavljivi valovi zadovoljstva i opuštenosti.
Priče o tome kako je u opasnosti vaša privatnost kroz svu silinu tehnologije koja pristiže u kuću ili je nosite u torbama i džepovima posve je nebitna kad privatnost više i nije kategorija koja postoji. Ona je osvojena i stoga nezanimljiva i jedino što se računa u sustavu opće upotrebljivosti jest vaša iskoristivost i korisnost općoj teoriji užasa.
Vaši domovi više nisu domovi, mjesta sigurnosti i mira, nego su to mjesta koja su vam uz goleme naknade ustupljena da u njima ograničeno živite. Poslovi nisu mjesta gdje ćete realizirati svoju kreativnost i slobodno izražavati stavove, nego poligoni služenja, bespogovornosti i klečanja.
Škole nisu mjesta gdje se znanjima akumulira smisao budućnosti, nego regrutni centri za buduće upravljače i pješadiju za široku potrošnju. Mediji nisu platforme informacija i istina, nego pojačivači rezonancija straha i nesigurnosti. Svatko od nas trebao bi postati ono što su u nacističkom Gestapu zvali „V-Leute“, povjerljive osobe, točnije prokazivači i potkazivači.
Sistem inzistira na doušnicima da bi se strah mogao širiti kapilarno. Ni ne primjećujući, svijet oko nas postaje kasarna, a mi mu sami iznutra zatvaramo vrata.
Dužina cijevi bit će osnovna mjerna jedinica slobodi i jedina i grandiozno paradoksalna utjeha nam je što ćemo joj uskoro svi biti na nišanu.
Gerovac "za" lustraciju - ali ne lustraciju UDB-e...