Ubijen za Hrvatsku koju je tako želio

Bruno Bušić, jedan od nacionalnih simbola u borbi za slobodnu Hrvatsku, mučki je ubijen na današnji dan, točno prije 30 godina, 16. listopada 1978. u Parizu. Ubijen je u 40. godini života, u 23.20 sati na ulazu u zgra­du u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti.

Pogođen je s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja Astra kalibra 7,65 mm. Iako je bio upozoravan na opasnost koja mu prijeti od jugoslavenske tajne policije, oko njega su agenti i doušnici isprepleli mrežu iz koje se nije mogao izvući. Jer je jugokomunistički vrh donio odluku da ga se pod svaku cijenu eliminira budući da je među hrvatskom emigracijom postao previše popularan i previše angažiran.

Za jugoslavenski sustav on je pak bio previše opasan jer je među Hrvatima u emigraciji pokrenuo revolucionarna gibanja, posebice u Europi, koja su nakon njegove likvidacije zamrla i ponovno oživjela tek jedno desetljeće kasnije, kad je njegov nekadašnji šef iz Instituta za historiju radničkog pokreta, a kasnije suradnik i prijatelj dr. Franjo Tuđman počeo obilaziti hrvatsko iseljeništvo.

Njegovo ubojstvo šokiralo je Hrvate, a svjetski mediji izvijestili su tada da je ubijen jedan od hrvatskih vođa. Dakako, do danas nije otkriven njegov ubojica, niti cijela mreža koja je organizirala njegovu likvidaciju. U Zagrebu se potkraj 90-ih za njegovo ubojstvo sudilo udbašu Vinku Sindičiću, ali on je na kraju oslobođen optužbe i danas od Hrvatske potražuje milijunske iznose zbog boravka u pritvoru i dizanja optužnice.

Bušića je rano počela pratiti Udba, sustavno već od proljeća 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom. Tada su, naime, učenici dobili anketni upitnik u kojemu je, među ostalim, bilo i pitanje: “Što ti se čini, da li je bolji stari sistem ili današnji?” Bušić je odgovorio: “Na­ra­v­no da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni da­­na­š­nji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Ju­go­slavije bi­lo je dosta gladnih, žed­nih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u ma­­njem bro­­ju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih.

Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mi­šlje­nja, dok je sa­da novi sistem sku­čio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku kli­cu na­rodnosti. Na­rodna republika Bosna i Hercegovina nije do­di­jeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Sr­­bija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Voj­vodina i Ko­so­vsko-Meto­hijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala bi­ti pri­klju­če­na Bosna i Herce­govina.

 No, osim toga, Srbi vode pro­pa­gandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore me­­đu Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje za­ro­b­lje­ni­ka za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja...

Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jed­na­ko­sti da i ne govorimo.” Štoviše, kri­tizirao je Titov i Jovankin luk­suz te je zaključio: “U novom sistemu ima mnogo du­bo­kih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova re­volucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štam­pi, koja bi upozorila na njih.”

Iz ovoga se vidi kako je već u mladom Bušiću tinjao revolucionarni hrvatski duh. Zbog svojih je tekstova i istupa stalno bio progonjen, optuživan i zatvaran. Suđeno mu je i zajedno s Tuđmanom, a nakon izlaska iz Stare Gradiške nije više imao izbora nego trajno pobjeći iz Jugoslavije. Njegov odlazak ubrzo se osjetio u gibanjima među emigracijom, kojoj je unio svježinu, ali i novi stil rada i djelovanja, zbog čega se i razišao s nekim od tadašnjih vodećih hrvatskih emigranata.

Godine 1999., na 21. obljetnicu ubojstva, njegovi posmrtni ostaci preneseni su iz Pariza u Dolinu branitelja na zagrebački Mirogoj.