Koliko li samo tragedija čovjek može izgurati, koliko nesretnih sudbina svojih najmilijih nadživjeti... A pri tome ostati izvana jak, graditi novi život i od djece skrivati da mu se zapravo u ratnom ludilu srušio cijeli svijet...
Mira Tivanovac jedna je od preživjelih koja je valjda sve moguće nedaće ovoga svijeta iskusila na svojoj koži. Njezin suprug Ivica, s kojim je u četiri godine braka dobila dvoje djece, odveden je na Ovčaru. Bio je hrvatski branitelj. Baš kao i njezin brat Antun Tandarić, ubijen 6. listopada na Sajmištu. Pogodila ga je zolja iz tenka, ispaljena negdje kod Krune mesara. Bila mu je trideset i jedna. Majka Rozalija, tada u dobi od 58 godina, ubijena je kad je 17. studenog izašla iz skloništa u centru grada. Krenula je po vodu. O sudbini oca Stjepana Tandarića, odvezenog kamionom iz Veleprometa, ni dandanas ne zna ništa. Baš kao što ne zna ni kakva je smrt zatekla njezina svekra Pavu Tivanovca.
Borba za svaku ulicu
– Ivica je imao 29 godina. Ranjen je nedugo prije pada Vukovara i odveden u bolnicu. A odande... – priča Mira Tivanovac.
Početak kraja svog grada dočekala je u skloništu, s jednogodišnjom Danijelom i troipolgodišnjim Daliborom u naručju.
– Nadali smo se najboljem, a ispalo je ovako – kaže dok u domu u virovitičkom prigradskom naselju Požari lista albume s uspomenama.
Pamti ona dobro, baš kao i njezina šogorica Ivanka Tivanovac, koja je u ratu ostala bez supruga, branitelja Branka Tivanovca, Ivičina brata, ubijenog na Sajmištu:
– Živjeli smo tih ratnih mjeseci tako što smo se povlačili iz jedne u drugu kuću, u podrume. Jeli smo što smo našli. Tog 15. listopada iz skloništa smo vidjeli kacige pred kućom. Netko je od domaćih izdajnika otkrio gdje smo. Srbi su povikali da izlazimo van ili će baciti bombu. Tako su prijetili svima. Mi smo izašli. Moj Branko, s kojim sam bila jedanaest godina u braku, bio je u blizini, preko puta, gdje su držali položaj. Bile su to, znate, ulične borbe. Prsa u prsa. Zazvao me imenom. Srbi su pitali tko me to zove. Odgovorila sam da u našoj Novoj ulici imam imenjakinju i da je netko sigurno zvao tu drugu Ivanku. Pitali su me kako izgleda moj muž. Opisala sam ga potpuno drukčije. Tu su kuću u kojoj smo bili pretražili pa zapalili, a šogoricu Miru s djecom, svekra Pavu, svekrvu Vericu, moju dvojicu sinova – desetogodišnjeg Marija i četiri godine mlađeg Darija – i mene su odveli. U Velepromet – priča Ivanka Tivanovac.
Iz Veleprometa ih je, kaže, izbavila Mirina kolegica s posla, pravoslavka, pa su smješteni u neku kuću:
– Gdje ti je muž? Gdje ti je muž? Je l’ znaš da je on nosio ogrlicu od prstiju srpske djece? Zamisli da mi napravimo takvu od prstiju tvojih sinova. Za tebe znamo da si bila snajperist. Ajde, priznaj. Tako su izgledala ta psihička zlostavljanja – kaže Ivanka Tivanovac.
Odveli su ih, pamte udovice Tivanovac, zatim na vašarište, gdje su čistile tvornicu u pratnji srpskih dobrovoljaca. Njihovoj vojsci morale su spremati i kuhati:
– Ujutro su nas odvodili, navečer vraćali. Srećom, nisu nas tukli – kaže Mira Tivanovac.
U studenome, kada je sve bilo gotovo, okupili su ih ispred Veleprometa. Vodili su ih u Negoslavce, u štab, opet na ispitivanje.
Stihovi o zatočeništvu
– Mog su oca zarobili, zatvarali u hladnjaču. Preživio je. Ali nikada nije govorio što su mu radili. Miru, mene, našu djecu i svekrvu odvezli su u Šid pa u Bečej. Tu smo se razdvojili sa svekrvom. Mi smo završile u Begejcima pa u Mitrovici, u zatvoru – govori Ivanka Tivanovac dok pokazuje jednu od pjesama što ju je napisala nakon rata. Odnosi se ona baš na Mitrovicu, pa joj je i dala ime U Mitrovici:
“Osamdeset nas
mala soba
madraci na podu
hrana u kanti
začinjena, jaka
buđenje uz
“marširala kralja Petra garda”
plač djeteta
vaške u kosi
ključ u bravi
stražar ispred vrata
zatvor
Mitrovica.”
Čita i ona iznova te stihove pa se više i ne trudi skriti suze:
– Doktorica mi prigovara što pušim. Kaže da to nije zdravo. A ja tražim smiraj – kaže.
Rat je ostavio posljedice. Dugo ih je, kaže, trpio i njezin mlađi sin. Kad su došli u Viroviticu, problijedio bi kao krpa čim bi čuo zvuk sirene:
– Drobila sam mu tablete za smirenje, da može usnuti – ne krije Ivanka Tivanovac.
Vrativši se opet na priču o kalvariji koju je prošla, prisjeća se da su u Srijemskoj Mitrovici počeli puštati civile, pod uvjetom da odu živjeti, ako imaju kod koga, u Srbiju ili u Bosnu.
– Imala sam sestru koja je živjela u jednom mjestu kod Subotice. Mira, ja i naša djeca otišle smo tamo. Čak sam Marija upisala u školu. Zatim smo uspjele nabaviti dokumente i došle u Viroviticu. Bilo je to 2. travnja 1992. godine – govori Ivanka Tivanovac.
Živi su, nisu živi
Tu su se nakon nekog vremena našle i sa svekrvom Vericom. Više se ne može sjetiti tko se kome javio, tko je koga uspio pronaći. O sudbini svojih muškaraca ništa nisu znale. Ali su slutile. Do njih su dopirale glasine. Živi su, nisu živi. Pojavit će se, neće se pojaviti. Na razmjenama ih nije bilo:
– Doznala sam da je Branko ubijen onog 15. listopada kad smo mi odvedeni iz skloništa. Pogođen je tromblonom. Imao je 35 godina. Pokopali su ga u masovnoj grobnici na vukovarskom Novom groblju – priča Brankova udovica Ivanka.
Uslijedila je ekshumacija, identifikacija...
U Virovitici su i ona i Mira odlučile ostati. Svekrva Verica živjela je do svoje smrti prije nekoliko mjeseci sa snahom Mirom. Nije dočekala da sazna kakva je sudbina pogodila njezina supruga Pavu Tivanovca, gdje su ga zakopali. Pitanje je hoće li ga uopće ikada i naći.
Sačuvane uspomene
I njegovo i ime Mirina oca Stjepana Tandarića danas se nalazi na internetskoj stranici nacionalne evidencije nestalih osoba. Piše da su nestali u Vukovaru, zbog agresije na Republiku Hrvatsku. Pavi Tivanovcu se svaki trag gubi na dan kad je ubijen njegov sin Branko, 15. listopada. Imao je 59 godina. O Stjepanu Tandariću ništa se ne zna od onoga dana kad je ubijena njegova žena Rozalija. On je imao 60 godina:
– Na snimkama iz ratnog Vukovara vidi se žena pokrivena dekom. To je moja mama. Pokopana je kao nepoznata osoba u masovnoj grobnici u Vukovaru – kaže Mira Tivanovac.
Ono malo obiteljskih uspomena pospremljenih na fotografijama iz ratnog je Vukovara uspjela pribaviti naknadno. Imala je prijateljicu, onu pravoslavku što je nju, Ivanku i djecu izvukla iz Veleprometa, koja je u kutijama razrušenog Mirina doma pronašla te slike. Bile su razbacane uokolo, dijelom poderane:
– Pokupila je koliko je stigla i spremila ih za mene. Jako sam se obradovala kad sam ih, nakon rata, dobila – priča Mira Tivanovac pažljivo vraćajući fotografije na mjesto.
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje