Mato Oraškić u sudnici se držao bahato, odgovarao osorno. Kao da mu nitko ništa ne može. Kada je sutkinja Ljiljana Hvalec na kraju brakorazvodne parnice u zapisnik izdiktirala “dovršeno”, čula sam kako joj se oteo uzvik iznenađenja. Podigla sam pogled i vidjela pištolj u njegovoj ruci. Repetirao ga je i počeo je pucati... Izbrojila sam osam hitaca, nadala se da će mu se isprazniti pištolj, da neće pucati u mene. No tada mi je prišao... Ispalio mi je metak u leđa i glavu. A zatim je mirno izašao iz sudnice.... – opisivala je najstravičnije trenutke u svom životu Stanka C., jedina preživjela iz masakra u Palači pravde koji je 22. rujna 1999. počinio Mato Oraškić.
Prvo je oprao ruke
Oraškić, policajac policijske postaje Novi Zagreb koji je zbog sumnje da je zapalio kuću supruginih roditelja bio suspendiran, pomno je planirao zločin zbog kojeg je postao prva osoba u Hrvatskoj osuđena na maksimalnih 40 godina zatvora. Mjesec dana prije došao je do sudnice 121, kojom se koristila sutkinja Ljiljana Hvalec (38), najvjerojatnije, kako bi vidio kako prostorija izgleda.
– Hoće li biti ročišta za moju brakorazvodnu parnicu u rujnu? – pitao je tada sutkinju.
– Ne vidim razloga zašto je ne bi bilo. Poziv ste dobili – odgovorila mu je tada sutkinja, majka dvojice maloljetnih dječaka i dobri duh Općinskog suda. Samo mjesec dana nakon tog razgovora, ona, ali i odvjetnica Hajra Prohić (43) te Gordana Oraškić (26), bila je mrtva. U svom sumanutom pohodu, lud od patološke ljubomore jer je njegova supruga iz braka, prepunog psihičkog i fizičkog zlostavljanja, odlučila izaći razvodom, Oraškić je odlučio ubiti i nju i one koje je smatrao odgovornima.
Naoružan pištoljem, tog je jutra u 9.30 sati ušao u Palaču pravde. Rasprava je trajala od 9.45 do 10 sati, a u trenutku kada ju je sutkinja Hvalec privela kraju, Oraškić je izvadio pištolj i zapucao po sudnici, u kojoj se nakon tog krvavog događaja nikada više nije održala rasprava. Iza njega su u samrtničkom hropcu ostale ležati četiri žene, a suci koji su prvi utrčali u sudnicu poslije su na suđenju rekli da tako krvave prizore nisu vidjeli ni na bojištima tijekom Domovinskog rata.
Nakon pucnjave Oraškić je izašao laganim korakom, kao da se ništa nije dogodilo, te je najprije otišao do obližnjeg WC-a kako bi s ruku oprao tragove baruta. Zatim je, iskoristivši gužvu koja nastala, napustio zgradu suda. Svojim passatom zaputio se put graničnog prijelaza Bregana, gdje su ga oko 13 sati uhitili. Kada je zaustavljen na suvozačkom sjedalu imao je policijsku uniformu, koja mu je trebala poslužiti kao krinka.
– Ja sam vam kolega, idem na sprovod u Brežice pa na posao – objašnjavao je. No nisu mu vjerovali. Njegova je fotografija, odmah nakon masakra, odaslana svim policijskim ophodnjama u zemlji. Granični policajci kazali su Oraškiću da izađe iz vozila i dođe u službene prostorije, gdje je uhićen. Pretragom vozila nađen je pištolj, brakorazvodni spis te gotovo 90.000 DEM i 180.000 kuna. Sve je govorilo da je Oraškić zločin, ali i bijeg pomno, planirao, a bili su to i materijalni dokazi protiv njega. Doduše, tijekom ispitivanja Oraškić je uspio zavarati i policijski poligraf. Prošao ga je i poslije se time u sudnici koristio. Tvrdio je da je žrtva montiranog procesa, da nije ubio svoju ženu, da ga je ona opljačkala odnijevši mu 50.000 DEM te da ga je varala...
Kleknuo je i prekrio uši
– Vi ste mi rekli da je moja žena umrla, ja to ne znam, nisam vidio.... – hladno je govorio u sudnici, koju je koristio za bezbrojne igrokaze u drami u kojoj je on bio glavni glumac. Tražio je izuzeća sudskih vijeća, stalno vrijeđao suca, članove obitelji svojih žrtva, kojima je poručivao da su đubrad, novinare je nazivao štakorima pri tome se skrivajući od bljeskova brojnih fotoaparata. Na kraju, izrečenu presudu nije mogao mirno saslušati. U jednom je trenutku kleknuo te je prekrio uši ne želeći slušati kako je iz bezobzirne osvete tri obitelji zavio u crno. Ubio je tri žene i to samo zato što nije mogao prihvatiti da njegova supruga nije njegovo vlasništvo koje više ne želi trpjeti uvrede, udarce i ponižavanja...
Trbala bi amerika da mu sudi...Smrtna al da čeka godinama na taj dan,,,Da se raskida od straha ,kada se vrata otvore,svaki put da pomisli sada sam na redu...to je patnja...