Samo sam htio vidjeti kako to izgleda ubiti – kazao je šokiranim policajcima Edmund Kemper (15), kada je policija 1963. došla na kalifornijski ranč njegova djeda i bake. I to nakon što ih je on nazvao i priznao im što je učinio. Baki je ispalio hitac u glavu iz puške koju mu je poklonio djed kako bi lovio zečeve, a zatim ju je višestruko izbo. Nije ju volio, no volio je djeda. Ipak, shvatio je da mu djed neće oprostiti to što je učinio pa ga je upucao čim je s polja kročio u kuću. Ubio ga je prije no što je mogao vidjeti mrtvo tijelo svoje žene, a nakon toga nazvao je majku.
– Ubio sam djeda i baku – kazao joj je. – Briga me. Zašto zoveš mene? Zovi policiju – kazala mu je majka, o čijem je ubojstvu Kemper godinama sanjao. Nezdrav odnos koji je imao s majkom – nije ga voljela i okrivljavala ga je za razvod od njegova oca te ga je kao dijete noću zaključavala u podrum – prema psiholozima i psihijatrima bio je razlog zašto je Kemper postao “Koljač studentica”. Prije no što je ubio majku i tako ispunio svoju fantaziju, na stravičan način ubio je šest studentica. Svima žrtvama ponudio je prijevoz dok su autostopirale, nakon čega bi ih izbo nožem, odrezao im glave te ih silovao. A sve to, utvrdio je kasnije FBI, radio je kako bi ispunio svoju najveću fantaziju – ubojstvo majke.
Okruženje u kojem je odrastao nije bilo stimulativno za Kempera iako je bio gotovo genijalac s kvocijentom inteligencije od 136. Bio je visok i jak, ali se bojao druge djece i njihova zlostavljanja. Odrastajući s majkom koja ga je zlostavljala, Kemper se povlačio u sebe, a znakove poremećenosti počeo je pokazivati još u ranom djetinjstvu. Igrajući se sa sestrama, od njih je tražio da ga guše kao da je u plinskoj komori, dok je njihovim lutkama otkidao glave. Osim toga, dok je bio dječak, obiteljsku mačku živu je zakopao, da bi potom nesretnu životinju otkopao nakon što je uginula. Odrezao joj je glavu te je nabio na kolac. U tom njegovu činu, objasnili su kasnije stručnjaci, već se naziralo da će postati seksualni serijski ubojica.
– Mnogi seksualni serijski ubojice imaju povijest ubijanja ili mučenja mačaka. Pitate se zašto mačke? Zato što su mačke ženski simbol – objasnio je forenzični psiholog Louis Schlesinger rane Kemperove dane, tumačeći i da je očito kako su nasilje i mržnja prema ženama od najranijih dana kolali njegovim venama.
Nakon što je ubio djeda i baku, Kemper je proglašen neubrojivim, a dijagnosticirana mu je i paranoidna shizofrenija. Bio je u psihijatrijskoj ustanovi pet godina, a onda je zahvaljujući svojoj inteligenciji prevario doktore te je pušten na slobodu. Memorirao je testove pa je ispalo da je izliječen. Njegov psihijatar s tom se procjenom nije slagao, a pogotovo se nije slagao s idejom da se Kemper povjeri majci na brigu. Smatrao je da bi taj odnos mogao dovesti do toga da se Kemperu stanje pogorša. I bio je u pravu. Kemper se po izlasku iz mentalne ustanove prvo htio prijaviti u policiju. No zbog svoje visine i veličine nije prošao. Nakon toga počeo je na crno prevoziti studentice sveučilišta na kojem je u to vrijeme njegova majka radila u računovodstvu.
Priznao je da je prevezao 150 djevojka testirajući svoje granice prije no što je 7. svibnja 1972. brutalno ubio prve dvije žrtve. Nakon njih dvije, ništa manje brutalno, ubio je još četiri djevojke, a onda je na Veliki petak 1973. ispunio svoju dugogodišnju fantaziju. Čekićem je ubio majku na spavanju, potom joj je odrezao glavu i silovao je. Zatim je pozvao njezinu prijateljicu koju je također ubio. Potom se vozio naokolo dok nije odlučio sam nazvati policiju. Policajci su mu nisu vjerovali dok nisu ušli u kuću strave. Kemper je imao samo 24 godine, a do te dobi ubio je 10 ljudi. Kada ga je sudac pitao što misli na kakvu bi kaznu trebao biti osuđen, Kemper mu je odgovorio: – Mislim da bi me trebali poslati u plinsku komoru jer sam o tome sanjao još dok sam bio dijete.
Kalifornija u to vrijeme nije imala smrtnu kaznu pa je Kemper osuđen na osam doživotnih kazni zatvora. U zatvoru se uzorno ponašao, a zahvaljujući njemu FBI je naučio mnogo o načinu na koji funkcioniraju serijski ubojice jer ga je godinama intervjuirao John E. Douglas, autor knjige “Mind Hunter”.
– Siguran sam da negdje vani postoji netko tko to nije učinio, tko nije ubio ljude, ali želi to i ta želja u njemu sve više raste, a on se bori s tim osjećajem ili se barem nada da ga drži pod kontrolom. Takvi ljudi moraju s nekim razgovarati. Moraju imati nekoga kome dovoljno vjeruju da povjere svoje najmračnije misli. Počiniti nešto takvo nije samo zločin, nego strašna stvar. Takvi ljudi ne znaju kada treba stati, a jasno je da se jednom kad krenu više ne mogu zaustaviti – kazao je Kemper Douglasu.
GALERIJA Nitko ne zna kako su nastale: Misteriozne kamene kugle velika su atrakcija u BiH