Da je to početak velike i neponovljive karijere, postalo je jasno te 1975., kada je Matija Ljubek iz Belišća, tada 22-godišnjak, objesio o vrat broncu na Svjetskom prvenstvu u Beogradu, koju je osvojio u kanuističkom maratonu na 10.000 metara. Potvrdio je to već idućega ljeta na Olimpijskim igrama u Montrealu, osvojivši zlato i broncu. Osam godina kasnije, postao je najuspješniji hrvatski olimpijac svih vremena, s ukupno četiri medalje: dva zlata, srebrom i broncom. I ostao je to i do danas, ravno dva desetljeća od njegove prerane i tragične smrti. U fascinantnoj karijeri osvojio je više od 300 odličja, što ga čini i jednim od najtrofejnijim hrvatskih sportaša uopće.
Matija Ljubek ubijen je 11. listopada 2000. u Valpovu, mjesec dana prije svog 47. rođendana. Smrtonosne hice iz puške M-48 ispalio je njegov tada 38-godišnji šogor Marko Varžić. Bio je to tek početak Varžićeva ubilačkog pohoda – odvezao se potom do kuće drugog šogora, Ante Bungića (44) u Belišću. Preko terase je ušao u dnevnu sobu gdje je na trosjedu sjedio Bungić, časnik HV-a. Jednim ga je hicem na mjestu ubio, a drugim je teško ranio njegovu suprugu, Matijinu sestru Katicu. Varžićev je motiv, ocijenio je kasnije sud, bio koristoljublje.
A u rujnu te godine, Matija Ljubek pratio je svoga sina Nikicu, koji je krenuo očevim sportskim stopama, na Olimpijskim igrama u Sidneyu. Upravo je to natjecanje njegovu sinu jedna od najljepših uspomena na oca.
Bez Matije nema ni kajaka
– Imao sam 20 godina kada je otac stradao. Bilo nam je izuzetno teško, izgubio sam i oca i trenera, on je vodio cijeli kajak. Nakon svega, kada je trebalo ponovno krenuti dalje s treninzima, pripremama, natjecanjima, previše je toga palo na same sportaše i na trenere koji nisu još bili dovoljno upućeni ni u rad s Hrvatskim olimpijskim odborom, niti su imali toliko veza da neke stvari mogu puno lakše riješiti. Sljedećih deset godina, zapravo sve do konca moje karijere, svelo se na neko lutanje. Dovodili smo mi i vrhunske trenere iz inozemstva, no na komunikaciju i s Olimpijskim odborom i s Hrvatskim kajakaškim Savezom uvijek bi se dosta trošili i vrijeme i energija. Ne mogu reći da Olimpijski i Savez nisu uložili ništa i da nisu puno i oni pomagali, međutim, moj otac je bio ta pokretačka snaga koja je puno više vukla prema kajaku i kanuu. Naravno, kada izgubite takvu figuru, poslije je puno teže. On je definitivno bio i ostao nezamjenjiv, ni danas hrvatski kajak nije tamo gdje bi trebao biti, i puno se toga promijenilo... Ne znam ni kako bih to sve objasnio, jednostavno smo izgubili sustav koji smo do tada pratili – opisuje 40-godišnji Nikica Ljubek prazninu koju je odlazak njegova oca ostavio u sportu.
U pojedinačnim se sportovima, naime, još drastičnije osjeti kada iz njih nestanu velikani, nego što je to, možda, u ekipnima.
– U skijanju, otkako nema Ivice Kostelića i znatno je manje involviran, daleko se teže postižu rezultati. Sve sreća, on je još uvijek tu, no kada bi se Kostelići maknuli iz skijanja, nastao bi živi kaos – uspoređuje on. Nikica je veslo u ruke aktivno uhvatio sa svojih 14 godina, a prve sportske korake prešao je s ocem u rodnom Belišću. Obitelj se preselila 1994. u Zagreb, gdje je ostala do danas.
– Na dosta smo natjecanja bili zajedno, ostvarivali dobre rezultate, a velika je to vrijednost i uspomena kada ih možete podijeliti s ocem, kroz cijeli taj put, od samih početaka do vrhunskih rezultata. Zajedno smo išli i na Olimpijske igre u Sidney, manje od mjesec dana prije ubojstva – prisjeća se Nikica, koji je danas trener i tajnik u Kajak kanu klubu “Matija Ljubek” u Zagrebu. Klub na Jarunu osnovan je već 16. studenoga 2000., dakle 35 dana nakon tragedije, kako bi se velikanova ideja nastavila. Prvi uspjeh kluba postignut je već 2001., kada su juniori osvojili prvi naslov prvaka Hrvatske, dok su godinu dana poslije seniori postali viceprvaci države, a istu su poziciju potvrdili i 2003. Državno prvenstvo seniori osvajaju prvi put 2004...
Ubojica iskočio iz živice
Kajakaštvo je, inače, zajednički naziv za sportsku granu veslanja u posebnim čamcima, tj. kajacima i kanuima. Veslači su okrenuti u smjeru veslanja, a pokreću čamac veslima bez oslonca. Grad s velikom tradicijom u tom sportu upravo je Belišće. Međutim, kao dječak, Matija Ljubek nije odmah uskočio u čamac. Okušao se prvo, kako to uglavnom i biva, u nogometu, a bavio se i atletikom, pa i dizanjem utega. Što god radio, oduševljavao je snagom i fizičkom spremnošću. Sredinom sedamdesetih “brko” iz Belišća redovito se s natjecanja vraća s medaljama. Na svojoj prvoj Olimpijadi, 1976. u Montrealu, osvojio je zlato na 1000 metara u jednokleku i broncu na 500 metara u jednokleku. Sugrađani su mu priredili nezapamćen doček, a pričalo se kako su ga dočekali doslovce svi sugrađani. Proglašen je tada i najboljim jugoslavenskim sportašem.
Četiri godine kasnije u Moskvi, medalja mu je izmaknula “za dlaku”, zauzeo je 4. mjesto u dvokleku na 1000 metara. Na olimpijsko se postolje u punom sjaju, pak, vratio 1984. u Los Angelesu, gdje je izborio zlato na 500 metara u dvokleku i srebro na 1000 metara u dvokleku. Po njemu danas nosi ime Nagrada za životno djelo Hrvatskog olimpijskog odbora.
Nakon iznimno bogate karijere, ostao je u kajakaštvu. U trenutku smrti bio je predsjednik, odnosno direktor izvršnog odbora u HOO-u, što je tada, uz predsjednika i tajnika, bila najveća tamošnja funkcija.
– Način na koji je moj otac uzeo olimpijske medalje, posebice prvo zlato u Montrealu, najveća je njegova sportska ostavština, pokazao je da se napornim radom i odricanjem može jako puno postići. To je prenosio i na mene i na sve sportaše koje je trenirao. Svi koji su ga okruživali znali su koliko je zapravo bio fanatik u radu i velikoj borbenosti. Ako pošteno radite i hrabro koračate, možete jako puno napraviti u životu – ističe Nikica. Upitate li ga kakav je Matija Ljubek bio kao otac, odgovorit će: strog, ali pravedan, uvijek je imao sve pod kontrolom.
– Jako je puno radio i dosta je putovao, i kad je veslao, i kad je ušao u HOO, ali zajedno smo provodili svaki slobodni trenutak. Puno je bratu i meni pomagao i kao trener, iako smo imali trenera iz Mađarske. Bio je maksimalno s nama, koliko god je mogao. Imamo samo lijepe uspomene, nema loših – kaže. Brat mu Matija dvije je godine stariji, a on ima sina – Matiju.
– Nećaku je 10 godina, trenira nogomet i dobro mu ide, nije trenutačno u kajaku, a hoće li biti, to ćemo vidjeti – smješka se Nikica.
Nikada taj dječak neće upoznati djeda, koji bi, da je živ, uskoro slavio 67. rođendan.
Stravičan zločin zbio se pred kućom Sonje Vuković, Matijine šogorice, odnosno sestre njegove supruge Goranke u jesen 2000. godine. Matija je toga dana sa starijim sinom stigao iz Zagreba u Slavoniju i odsjeo u domu Vukovićevih u Valpovu. Ručali su, gledali nogomet i odmarali se. U 19.50 sati krenuli su u Matijin kafić “Kanu”. Izašli su pred kuću, Sonja je stavljala torbu u automobil, a Matija je razgovarao sa sinom. Njezina 15-godišnja kći Martina zatvarala je garažu. Nisu se ni snašli kada je iz živice iskočio naoružani muškarac.
– Spazila sam ga krajičkom oka i pomislila: “Što sada hoće taj s puškom” – prisjetila se svojedobno Sonja Vuković u razgovoru za Večernji list. Dok joj je to strujalo glavom, ovaj je uperio pušku u mlađeg Matiju, tada 22-godišnjaka, i naredio mu da se pridruži ocu. Zapucao je.
– Kako je opalilo, šogor Matija uhvatio se za nogu i jauknuo. Pomislila sam: “Dobro, noga! Zvat ćemo hitnu”. No, kad se Matija počeo zaokretati i padati, pogodio ga je u lopaticu. Srušio se u živicu. Krenula sam prema njemu, a Matko mi je rekao: “Tetka, bjež’mo, ovaj će nas sve pobiti” – ispričala je ona. Tek je tada iza cijevi prepoznala Marka Varžića kojemu je bila i vjenčana kuma kada je ženio Matijinu sestru Dubravku. Mladić je potrčao u kuću, no bila je zaključana. Varžić je ponovno zapucao, a metak je završio u kuhinji.
– Pobjegla sam iza kuće i vikala susjedima. Nitko svjetlo nije palio! Bio je to životinjski nagon za preživljavanjem. Nisam znala ni gdje su mi kći i Matko, i to si nisam mogla oprostiti – emotivna je bila Sonja.
Mučno suđenje
Varžić se zatim odvezao do kuće drugog šogora, Ante Bungića (44) u susjednom Belišću i ispalio u njega smrtonosni hitac te teško ranio njegovu suprugu, Matijinu sestru Katicu. Sjeo je u automobil i krenuo natrag prema Valpovu, no putem ga je presrela policija. Čim je hitna pomoć došla po Katicu i objasnila da kasne jer se ubojstvo dogodilo i u Valpovu, odmah je pretpostavila da je žrtva njezin brat.
Uslijedilo je mučno suđenje, na kojem su se pokušali rasvijetliti razlozi te strahovite tragedije. Spominjali su se obiteljski odnosi i imovinske nesuglasice oko kuće u kojoj su zajedno živjeli Varžićevi i Matijina majka Tonka. Staricu su na dohranu, naime, uzeli najmlađa kći i njezin suprug. Dok je Matija u rujnu bio na Olimpijskim igrama u Sidneyu, Varžić je živim octom Tonki zalio lice. Palicom joj je kasnije slomio nogu. Matiji nisu ništa javljali, no kada se vratio u Zagreb, zaputio se u Slavoniju kako bi joj našao smještaj u domu umirovljenika.
U obrani je ubojica sasuo niz uvreda na račun svojih žrtava, tvrdeći da su mu prijetili i “željeli ga uvući u nečasne poslove”. No, isto tako, čulo se i kako je Matija Ljubek financijski pomagao Varžiću, pa čak mu i platio odvjetnika jer je trebao kazneno odgovarati.
Županijski sud u Osijeku osudio je Marka Varžića na 30 godina zatvora, a kazna je to za ubojstva dvaju šogora, pokušaje ubojstva Matijina sina i sestre Katice Bungić te ozljeđivanje Tonke Ljubek. On se žalio, no Vrhovni je sud kasnije povisio kaznu za još 5 godina.
Matija Ljubek bio je, kako su ga bližnji opisivali, siromašno dijete koje je uspjelo u životu, a ruku pomoći pružao je svima koji su je trebali. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.
– Jako rijetko dolazim u Belišće, nisam bio tamo sigurno četiri ili pet godina. Znao sam svratiti kod tete u Valpovo, kada bih bio u prolazu, putujući na natjecanja. Ne radi se o tome da nešto zamjeram Belišću, nego jednostavno ne stignem zbog čestih putovanja i obveza. A nemam, zapravo, zašto više ići tamo... – zaključuje Nikica Ljubek.
Na 20. obljetnicu njegova stradanja na Matijin grob obitelj i kolege položit će vijence, kao i obično, bez velike buke. U spomen na njega organizira se i velika memorijalna regata međunarodnog karaktera.
Ubojica će za 5 do 6 godina izići na slobodu.