– Udžbenik je samo pomagalo. Učitelj daje dušu nastavi. Bez njegove žive riječi i individualnog pristupa učeniku nema dobre nastave – rekla nam je Slavica Kovač, profesorica u zadarskoj osnovnoj školi Stanovi, suautorica hvaljenih udžbenika hrvatskog jezika “Hrvatska krijesnica” za osnovnu školu. Pitamo se, kakva su ostala izdanja ako u najboljima ima zadataka za koje se dobrohotno moramo upitati – čemu to služi?!
Kandidati za “Milijunaša”
Čemu apstraktno gradivo gramatike u dobi kad je najvažnije razviti sposobnost usmenog i pismenog izražavanja? Zašto na tehničkom uče definiciju flopija ako se još uopće sjećate što je to? Zašto na informatici uče osnove programiranja, zar će svi postati programeri? Zašto u petom razredu moraju znati koliko je stupnjeva Zemljina os nagnuta u odnosu prema ravnini ophodnje? Usput, koliko bi stotina tisuća kuna ovo pitanje vrijedilo u Milijunašu?
Profesorica Kovač objašnjava da se odlučila biti i autorica upravo zato što je druge udžbenike smatrala preteškim.
– Ali, u vašoj radnoj bilježnici ima i vrlo teških zadataka i kako to djeca mogu znati kad zadatke iz radne bilježnice u pravilu rješavaju sami kod kuće – kažemo joj. – Ne daju se svi zadaci svim učenicima, a zadatke bi trebalo proraditi zajedno na satu. Učitelji to moraju znati.
Na upit što kad profesor ne radi na takav način, što je najčešće, Slavica Kovač, cijenjena profesorica sa statusom mentora – nema odgovor. A možda ga i nije dužna znati. Umjesto toga razmišlja o tome da napiše i radne bilježnice za dopunski rad te udžbenik medijske kulture. Bio bi to hvalevrijedan napor kad djeca ne bi u torbama već teglila po 6-7 kilograma udžbenika!
I dok 13-godišnja djevojčica jednostavno kaže da bi udžbenika trebalo biti manje i da bi trebali biti tanji, s desetak praznih stranica “da možemo crtati po njima”, struka pronalazi opravdanja zašto su udžbenici hipertrofirali do čudovišnih razmjera.
– Prema Bloomovoj taksonomiji znanja, usvajanje činjenica najniža je razina znanja, a upravo to traži se u hrvatskim školama i mnogim udžbenicima. Znanje je naše djece poput nepospremljena ormara. U njemu ima svega i svačega, ali kad nam treba određena stvar, ne možemo je pronaći – kaže dr. sc. Vesna Vlahović-Štetić, profesorica na Odsjeku za psihologiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. Psihologinja zagrebačke OŠ “Dr. Ante Starčević” Elvira Nimac kaže kako djeca traže njezinu pomoć upravo zbog preopširna gradiva. – Od 25 do 30 posto učenika u svakoj generaciji skuplja jedinice ili dobiva poklonjene dvojke i odustaje od škole zbog tog razloga, kaže ona, ističući kako su ta zdrava, inteligentna i znatiželjna djeca izgubljena za daljnje školovanje. Trebalo bi, dodaje, zamoliti ekonomiste da izračunaju koliko društvo stoji upropaštavanje generacija djece. Brojka bi vjerojatno bila veća i od hrvatskog vanjskog duga!
– Sva se područja života moderniziraju. Jedino je škola beznadno zastarjela. Osnovna škola ne uspijeva naučiti djecu kako učiti i navesti ih da zavole knjigu i čitanje – komentira Zagrepčanka Dijana Kovačević, majka studenta politologije i učenice šestog razreda osnovne škole.
“Ne nauče ih učiti”
Njezina 12-godišnja kći Dora žali se kako je u udžbenicima, pogotovu iz povijesti i zemljopisa, previše gradiva i teških riječi koje joj mama prevodi da bi ona mogla učiti. Dora zna nabrojiti sve hrvatske knezove i kraljeve koji su vladali u srednjem vijeku, zna otkad i dokad su vladali, na kojem području, u kakvim su rodbinskim vezama bili, tko su Arpadovići, a tko Anžuvinci... Njezina kolegica iz razreda, Ana Donković, koja s lakoćom razlikuje svršene od nesvršenih i dvovidne glagole, žali se ipak da joj je previše gramatike i da bi u rijetkim satima kad rade književnost radije razgovarala o štivu nego određivala personifikacije, metafore, onomatopeje...
Oni koji odlučuju sigurno su se spremni zakleti da su djeca najvredniji kapital, a puštaju ih da trunu u dobi kad bi trebala “uživati u radosti otkrivanja važnosti i svrhe učenja”, kako kaže Gorana Hitrec, psihologinja iz Udruge roditelja “Korak po korak”.
Krajnje je vrijeme, tvrdi ona, da i Hrvatska preuzme skandinavski model nastave gdje se profesori pripremaju u školi, timski rade s kolegama i dostupni su učenicima i roditeljima. Tek tako škola će prestati biti zbroj izoliranih nastavnika koji odrađuju svoj predmet.
Mislim da se o našem školstvu malo previše filozofira, a prečesto u negativnom kontekstu bez dovoljno znanja i razmišljanja. Istina je da se u našim školama uči puno znanja iz opće kulture za koje se često misli da ne može pomoći u praksi i ne vide se nikakve poveznice. Što će npr. Jednom trgovcu saznanje o nagnutosti Zemljine osi? Ja ipak smatram da znanje iz opće kulture nije nepotrebno, dapače može biti i jest vrlo korisno. Jedino način usvajanja tog znanja ne smije biti na nivou prisilnog bubanja i ne smije biti uvjetom napretka pojedinca. Da pojasnim na primjeru povijesti. Za povijest se kaže da je učiteljica života. Proučavanjem povijesti možemo lakše shvatiti svoj položaj u društvu kao i naše društvo, ali način učenja trebao bi biti takav da potiče raspravu u razredu između učenika međusobno i nastavnika, a ne da se svede na kratko predavanje, i zatim na bubanje napamet svih datuma i aktera, kako bi se na ispitu prošlo i dobilo neku ocjenu. Dakle, taj predmet kao i mnogi drugi, trebao bi poticati mlade živote da razmišljaju i propitkuju, analiziraju i vrednuju, raspravljaju i grade svoj stav, a ne da ih se prisili da bez razumijevanja bubaju napamet. Predmeti tog tipa, povijest, zemljopis, tjelesni ili pak likovni odgoj itd. ne bi trebali ocjenjivati koliko je neko dijete nabubalo napamet, a naročito ne bi smjeli ocijenom utjecati na budućnost učenika. Zbog tehnološkog napretka naše civilizacije i sve kompliciranijeg života koji pored općeg znanja sada još traži i znanje tehnologije, ne možemo očekivati da će se gradivo za buduće naraštaje smanjiti pa time udžbenici neće postati lakši ni tanji. Jedino čemu se možemo nadati jest da će nova tehnologija ući u škole, pa da nam djeca ne nose kilograme štampanih knjiga, nego recimo računala u obliku tableta na kojima će se znanje nalaziti u obliku elektroničkih udžbenika, a moći će pristupiti i znanju koje se nalazi na internetu. Time će se također dobiti da se program redovito i na vrijeme nadopunjuje novim saznanjima što se štampanim knjigama ne može dobiti jer treba vremena i truda dok se neki udžbenik pripremi za štampu i dok se ištampa već može biti zastario. Na žalost takva modernizacija škola ne traži samo financijska ulaganja nego i učitelje i profesore koji će se s lakoćom snalaziti i znati iskoristiti takve tehnološke uređaje. S obzirom da ne možemo od naše jadne i siromašne države očekivati ništa više nego što smo već dobili ostaje na nama roditeljima da pokušamo učiniti nešto za naše školane koliko nam naravno financije dozvoljavaju. Dakle, dragi moji supatnici roditelji, znam da većinu svoga vremena morate trčati za novcem kako bi omogućili sebi i svojoj djeci kakav takav život, ali jednostavno morate svaki dan naći malo vremena da sjednete sa svojim školarcem i zajedno s njime ponovo nešto naučite. Ne smijete se sramiti svog neznanja pred svojom djecom, niti im govoriti da im neko znanje ne treba samo zato jer ga vi ne znate ili ne razumijete. Ako želite da vaša djeca zavole učiti onda to prije svega morate vi željeti.