Kad smo dr. Antu Bežena, profesora metodike hrvatskoga jezika za razrednu nastavu na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, upitali što bi se svakom početnicom trebalo postići, odgovorio nam je da je cilj prije svega privući djecu u svijet čitanja primjerenim sadržajem. Dr. Bežen, s Vesnom Budinski autor "Prvih koraka" (početnice i vježbenice) što ih je objavio Profil International, kaže da se globalnom analitičko-sintetičkom metodom koja se temelji na glasu i slovu, slušanju, gledanju, ali i opipu uspostavlja komunikacija s tekstom, pri čemu učitelji moraju svojim pristupom učiniti sve da prvi i presudan kontakt s knjigom djeci ostane radost i poticaj za cijeli život.
Strah od čitanja
No prilike u učionicama umjesto radosti sricanja prvih slova vrlo često pretvaraju prvo polugodište u traumatično iskustvo s čitanjem. Premda su se za ovu školsku godinu učitelji mogli odlučiti između sedam ponuđenih naslova, pri čemu je samo "Školska knjiga" ponudila četiri početnice, i premda je još rano govoriti o rezultatima izbora ove ili one, roditelji uglavnom ne vide pomak u radu učitelja. Upozoravaju da učiteljice po zagrebačkim osnovnim školama sve više dijele djecu na dobre i loše čitače, obeshrabrujući onu koja su u prvi razred došla naučiti čitati. Iako nitko ne osporava da u svakom razredu ima djece s teškoćama u čitanju, zabrinjava to što se unatoč brojnosti početnica prvašići obeshrabruju. Sa suzama u očima dolaze kući i kažu da nikad ne dobivaju pohvalu od učiteljice nego su pohvale rezervirane isključivo za dobre čitače. Koliko je to opasno, zna li se da dijete ni jedan predmet neće moći svladati ne bude li znalo čitati, najbolje svjedoči slučaj majke koja je svoje dijete odvela čak u zagrebački SUVAG, ne mogavši dokučiti kojom bi ga metodom poučavala čitati a da ne izazove otpor.
Iako je u gradu više izgleda da će dijete imati iskustva sa slovima (rad u vrtićima), to se previđa. Kaže se da djecu ne treba siliti jer će ih učiteljica učiti slova u školi, a kad već uđu u učionicu, sva radost što su postali učenici nestaje kad vide da ne mogu slijediti svoje vršnjake. Roditelji koji su na rubu očaja misle da im je dijete glupo kad ne zna pročitati cijele rečenice nakon mjesec dana učenja, zahtijevajući od djeteta da pročita sve što piše na jednoj stranici, čudeći se što je nesigurno i uz brojne knjige.
Pisana i tiskana slova istodobno
Jedan od primjera iz "Male vjeverice", početnice autorskog trojca Štanger-Velički, Jakovljević, Vitez, što ju je objavila zagrebačka "Alfa", potaknuo je roditelja da ogorčeno reagira na učenje slova N. Dijete koje je znalo pročitati dvosložnu riječ, pred rečenicom Nenina i Ninina mama ima, globalno čitajući izgovorilo je Nenina i Ninina mama imaju slijedeći svoj spontani jezični razvoj koji je prekinut gotovo na prvom koraku. Što će biti s djetetom koje plače čitajući i zašto je učiteljica odabrala baš tu početnicu, majci je ostala nepoznanica.
Barka Marjanović, koja je s Nevenkom Videk i Katom Lučić autorica Početnice za 1. razred, što ju je objavila "Školska knjiga", ističe da se u nas dosta zanemaruje ono što djeca donesu iz vrtića (predvježbe za pisanje). Kaže kako joj je u radu u zagrebačkoj OŠ Tina Ujevića vodilja bio i intervju za buduće prvašiće iz kojeg se vidjelo da većina poznaje tiskana slova. Stoga, za razliku od ostalih autora, s Katom Lučić i Nevenkom Videk odlučila se za istodobno učenje tiskanih i pisanih slova, ističući bržu sintezu slova u riječ. Smatra da primijenjenom metodom početnica mora uvjeriti dijete da zna čitati i kaže kako se i u Italiji primjerice istodobno uče pisana i tiskana slova. Za tu se metodu odlučila provjerivši je u praksi. No dr. Bežen ističe da u nas već 20 godina nije istraživano s kakvim predznanjem djeca dolaze u prvi razred. Mr. Lucija Puljak, koja radi u OŠ u Pučišćima, tvrdi da je istraživala spremnost učenika za čitanje na početku prvoga razreda i rezultate objavila u Metodičkom priručniku uz "Moju početnicu" kojoj je autorica. S obzirom na razvoj svih medija i izloženost djece svakovrsnim utjecajima, umjesto olake podjele na dobre i loše čitače nakon mjesec dana boravka u školi, čini se da su slična istraživanja više nego potrebna.
Piše Maja Matković