Posljednjih dvadesetak godina hrvatski učitelji štrajkali su ili prosvjedovali u prosjeku barem jednom godišnje. Svaki put, što je i jasno, tražili su povećanje plaća. Zahtijevali su povećanje od dva, četiri, pet, osam ili deset posto i vraćanje nekih sitnih beneficija. Svaki put njihovi su zahtjevi bili skromni i rijetko kad su dobili ono što su tražili. Tu i tamo izborili bi se za po koju mrvicu, uz obećanje da će dobiti više i da će biti prvi na redu kad bude više novca.
Nekih davnih godina novca je bilo za sve i svašta, ali ne i za učitelje. Najbogatije hrvatske godine, ako se uopće mogu takvima nazvati, učiteljima su donijele beznačajna poboljšanja u odnosu na pozicije koje su imale druge profesije, kod kojih su plaće bile i po nekoliko puta veće od učiteljskih.
Stalno zaostajanje plaća, srozavanje ugleda i degradiranje društvenog statusa u svakom pogledu, nastavilo se iz godine u godinu. Učitelji su danas, dijelom i svojom krivnjom, na margini društva, bez utjecaja i bez ugleda, masa na koju se može istresti svatko tko poželi. Prozivaju ih roditelji, prigovaraju im učenici, rugaju im se pojedini mediji upirući prstom da su mnogi od njih višak koji ne radi i ne zaslužuje čak ni svoju mizernu plaću. Zašto? Odgovora je mnogo, a za dio njih krivi su sami. Opterećeni predrasudama da malo rade, da su nekvalitetni i da ih je previše, počinjali su štrajkove u krivo vrijeme (kao i sada), prihvaćali su mrvice i pokunjeni se vraćali na posao, nisu bili dosljedni, ustrajni i uporni, a često ni jedinstveni. Sve je to išlo na ruku poslodavcu, odnosno vlasti (sadašnjoj i svim bivšima) koja ih je uporno diskreditirala, omalovažavala i povlačila za nos s obećanjima da će "kad bude novca, oni biti prvi na listi".
Čuli su to učitelji bezbroj puta, čuju to i ovih dana, čut će vjerojatno još tko zna koliko stotina puta i od vlasti koja će tek doći, a da se za njih ništa bitno neće promijeniti. A trebalo bi. Ne samo radi njih nego prvenstveno radi učenika koji moraju dobiti najkvalitetnije obrazovanje. A samo motivirani učitelji mogu im ga dati. Zato.
Treba plaćama nagraditi dobre učitelje i profesore, koji su u većini. Loši trebaju na minimalac, uz opomenu pred otkaz. Također ukinuti besmislenu samovolju učenika i roditelja te aktivirati i obrazovnu i odgojnu ulogu škole, da se zaustavi trend neobrazovanih i neodgojenih koji su zauzeli većinu čelnih pozicija u zemlji, počevši od vrha vlasti, preko medija, do lokalne razine.