Na pristaništu u šibenskoj luci ljuljuškao se katamaran Mali princ. Bilo je nešto prije devet sati kad su u njegovu unutrašnjost počeli ulaziti putnici, stavši u red ispred blagajne na brodu. – Pet eura je do Kaprija – pružajući isprintanu kartu izgovara blagajnik. Lucija Laća sprema je u novčanik i sjeda uz prozor. Sezona je prošla, mjesta ima na biranje. Baš nekako sa završetkom ljetne sezone na Kaprije, otočić bez automobila u šibenskom arhipelagu, Lucija iz šibenske četvrti Ražine počela je odlaziti svaki dan, na posao. U luci u Šibeniku se ne parkira, 15. je na listi čekanja za pravo na povlaštenu kartu, a parking kod pristaništa naplaćuje se dva eura po satu pa se snalazi s prijevozom do i s broda. Ne ističe to kao nekakav problem, samo odgovara na postavljeno pitanje, naglasivši kako je "sritna da radi i ima stalan posao". Lucijin dolazak na novo radno mjesto prije dvadesetak dana bio je popraćen svjetlima kamera i svitom predstavnika gradske vlasti i medija. Jer, valjalo je ovjekovječiti da je na otoku nakon 50 godina otvorena osnovna škola, i to za je jednog jedinog učenika, sedmoipolgodišnjeg Vala Mudronju. Lucija Laća je njegova učiteljica:
– Eto, počela je naša otočka avantura, jedno novo poglavlje u životu. Doduše, radila sam ja na otocima, na Zlarinu sam imala šest-sedam đaka, na Prviću dvoje, no samo jednoga nikada. Al' zadovoljna sam, lipo mi je. A Valu baš dobro ide, zna čitati, pravi je čitač – hvali svog jedinog đaka učiteljica dok plovimo prema njezinu radnom mjestu. Govori kako će u nastavi otok "iskoristiti" za prirodu i svog učenika upoznavati s florom i faunom, i za tjelesni jer će po Kapriju moći i šetati, za lijepog vremena i plivati, no bez obzira na to što je sam, učit će ga, na primjer, i formaciju kruga.
– Val je opušten, društven i otvoren, socijalizacije mu ne fali. Mene su i moj učenik i njegovi roditelji i svi otočani jako dobro prihvatili. Učitelj se ovdje cijeni. A meni su drage male škole, više se možeš posvetit' đaku – zadovoljna je Lucija Laća. Dodaje kako joj je čast što je baš ona nakon pola stoljeća prva učiteljica na Kapriju. Plovidba katamaranom do otoka na kojem je pedesetak stalnih stanovnika traje oko 50 minuta, u 9 kreće iz Šibenika, u 13.15 se vraća s Kaprija. No ovaj se tjedan promijenio plovidbeni red, utorkom i četvrtkom katamaran više ne ide prije podne pa će u te dane učiteljica ići Jadrolinijinim trajektom u 11.30, vožnja će joj trajati sat i pol, a u Šibenik će se vratiti oko 20 sati. I to je jedna od učestalih otočkih muka i dok nema redovitih pruga, makar bile i nerentabilne, činjenica da na otok i s otoka ne možeš baš tako lako sigurno ne ide u prilog željene revitalizacije i povratka života. Zbog toga što plovi s dva različita prijevoznika, nema nikakvog smisla da učiteljica kupuje mjesečnu kartu. K tome, Lucija ima dvoje male djece pa s ukućanima razrađuje strategiju tko će ih utorkom i četvrtkom "kupiti" iz vrtića.
– Snaći ćemo se već nekako – kaže, ponavljajući kako je "sritna da radi" Jer, da nije otvorena škola na Kapriju, Lucija Laća od ove bi godine bila tehnološki višak. U školi je posljednja zaposlena, prije osam godina, a sve manji broj učenika i smanjenje razrednih odjeljenja ove bi je godine stajao radnoga mjesta. Nije isključeno da će višak biti dogodine, kad iz škole iziđu generacije četvrtih razreda, jer prvašića teško da će biti za više razreda. Da nije otvorena škola na otoku, Val bi s roditeljima Liviom i Borkom te mlađom braćom Marinom i Vitom sada živio u Šibeniku, a ne na Kapriju. Uostalom, već je kao prvašić bio upisan u školu u gradu i njegovi su se spremali na preseljenje, kad se ljetos zakotrljala cijela priča sa školom na otoku pa je na kraju iz te škole ispisan i upisan u područnu školu šibenske Osnovne škole Faust Vrančić na Kapriju.
– Doš'a nam je don Božo Škember s Prvića i pita želimo li ovdi ostat, da Val ide tu u školu. Rekli smo da bi, nama je ovdje odlično. Još u šestom misecu nismo znali di ćemo, kako će inicijativa završiti – kaže Valova majka Livia koja će u prosincu nakon tri dječaka roditi djevojčicu. Zvat će se Lucija, kao Valova učiteljica. Livia Mudronja rodila se i odrastala u Ljubljani gdje je bila do 2. srednje, zatim se njezina obitelj doselila u očev rodni Šibenik gdje je naposljetku završila školu. Supruga Borka upoznala je na Kapriju gdje su i njegovi i njezini kupili kuću. Borko se nekoć profesionalno bavio tenisom, sada je jedan od dvojice profesionalnih ribara na otoku na kojem je uz njihovo troje djece još samo osmomjesečna Marta, kći otočkog selonačelnika. Da su se preselili u grad, razlika u načinu života bila bi neusporediva:
– Na Kapriju svi znaju Vala, on i braća su mezimci cilog otoka, svi ih dadiljaju. Posebna je priča bila kad se škola otvarala. Cili je otok čeka, gosti su produžili boravak da ostanu na otvorenju – govori Livia Mudronja prateći s mlađom djecom svog školarca na nastavu. Škola kojoj su svi obradovali nalazi se na mjestu nekadašnje ambulante, iznad kafića i trgovine na rivi, uz pristanište. U istoj je zgradi i pošta koja radi od ponedjeljka do petka, od 8 do 11 sati. Tu su i prostori udruga, a na hodniku je jedna lastavica svila svoje gnijezdo... Prostor škole je zapravo jedna lijepo uređena učionica, s klupama za đaka i učiteljicu, policama, pločom...
– Najdraža mi je matematika – kaže Val vadeći knjige na klupu. Likovni mu nikako nije "legao", ne sviđa mu se bojenje, no iako nevoljko, i takvu zadaću napravi. To što je jedini, ne znači da je lišen školskih obaveza ili prava pa tako nije ostao ni bez besplatne užine. Jedina razlika je ta da nema školskog zvona, ni odmori nisu fiksni, već se on i učiteljica dogovore. Bitno je da prođu sve predviđeno gradivo pa zato i mi na brzinu zatvaramo vrata Valove učionice i s Liviom te četveroipolgodišnjim Marinom i dvije godine mlađim Vitom izlazimo iz zgrade do kafića ispod škole koji je otvoren tijekom cijele godine. Vito u trenu skida majicu i cipele pa stade jurcati uokolo s Marinom.
– Tako smo i mi nekad bosi igrali nogomet. Ako se i udariš, nema plakanja jer onda više nećeš smit ić – smješka se Goran Jelovčić, jedan od posljednjih kaprijskih đaka od prije pola stoljeća, iz generacije za kojom su zatvorena vrata obrazovanja na otoku. – Zanimljivo, ovdi di je danas škola nekad je bila ambulanta, a u zgradi di je prije bila škola danas je ambulanta – kaže Goran pokazujući nam na mobitelu staru fotografiju na kojoj je prije pedeset godina ispred škole snimljeno njih četvero đaka u nekoć obaveznim školskim kutama. Uz njega na fotografiji su Moris Radovčić, Radojka Radovčić i Zorica kojoj se ne može sjetiti prezimena:
VEZANI ČLANCI:
– Učiteljica nam je bila Helena Kale sa Žirja – kaže vodeći nas do svoje stare škole. U betonu na početku staze od rive prema njoj upisano je Put škole. Vrata ispred kojih se četvero đaka slikalo sad su zazidana, a škola je pretvorena u ambulantu i stan u kojem je medicinska sestra. Liječnik na otok dolazi jednom tjedno.
– Tu je bila učionica, imali smo dvoranu za tjelesni i predstave, vani je bio poljski WC. A bilo je i više svita – pokazuje Goran koji je, kad se škola zatvorila, nastavio školovanje u Šibeniku. Radio je on šesnaest godina kao kuhar na brodu, vratio se na otok i sad radi u čistoći. I dobro mu je.
– S četiri se đaka škola ugasila, a sad je zbog našeg Vala otvorena. Ne, nisam se tome nadala. Kad Val bude išao u treći razred, Marino će u prvi, u istoj će učinici biti i godinu kasnije, ali kad Val krene u peti, morat ćemo se odseliti u Šibenik – kaže Livia Mudronja. Po sadašnjem plovidbenom redu, s otoka izvan sezone mogao bi Val u školu u Šibenik krenuti u 6.40, a povratak na Kaprije imao bi zadnjim brodom za otok, trajektom koji vozi sat i pol i iz Šibenika polazi u 17 sati, što znači da bi kući došao oko 18.30 i praktički ga ne bi bilo cijeli dan. Ovim bi linijama mogao putovati pod uvjetom da mu je nastava jednosmjenska. Osnovna škola Fausta Vrančića kojoj pripada škola na Kapriju ima nastavu u dvije smjene. Spomenimo još kako od prošle školske godine učenici ove škole po dolasku na nastavu ostavljaju mobitele. Ako su lani zbog toga što ne smiju imati mobitel pod satom malo i negodovali, od ove školske godine bespogovorno ih ostavljaju prije početka sata. Uostalom, u donošenju odluke da to bude pravilo sudjelovalo je i učeničko vijeće.
– Naša škola ima 268 učenika, 44 ih je u područnim školama u Raslini, Zatonu na Zlarinu i evo sada i na Kapriju – kaže ravnateljica OŠ Faust Vrančić Snježana Ćaleta. Da će od ove školske godine područnu školu imati i na Kapriju, doznala je potkraj srpnja, nakon što su roditelji poslali molbu da se škola otvori, što je grad podržao, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih i odobrilo:
– Škole se na otocima gase, a na Kapriju se otvorila. Bila je to jedna velika radost. Evo, imam kartu za brod od 29. srpnja kad smo savjetnica za odgoj, obrazovanje i udruge civilnog društva Vanja Juras-Čvorak, viši savjetnik za građevinsko-prometne poslove Tomislav Morović i ja prvi put išli vidjeti kako taj prostor izgleda i što možemo napraviti – prisjeća se ravnateljica. Sredstva za uređenje osigurao je grad Šibenik, njihovi su izvođači prionuli na posao da prostoriju mjesnog odbora pretvore u učionicu, ona se svojski potrudila da se sve izrealizira i uredi, odabrala je namještaj, u pomoć je priskočio i domar škole, a Lucija Laća saznala je da neće ostati bez posla. No umalo je sve pošlo po zlu jer je namještaj bio u skladištu u Zadru koje je u predviđeno vrijeme isporuke zahvatilo veliko nevrijeme. Ipak, dva dana poslije od planiranog na trajekt su ukrcane školske klupe, ploča, ormar... Učionica je prethodno oličena, postavljen je laminat i novi se namještaj konačno našao na svome mjestu.
– Malo smo se brinuli hoće li sve biti na vrijeme, ali srećom, bilo je. Učionica ima sve, a kako je u istoj zgradi i pošta, ima i internet pa su dostupni digitalni alati. A Val je od gradonačelnika na poklon dobio laptop, da može, ustreba li, nastavu pratiti i online – kaže ravnateljica Ćaleta. U delegaciji koja je posjetila otok kada je Valu počela nastava bila je i Snježana Ćaleta. Trebalo je svečano obilježiti otvorenje škole nakon pedeset godina, jasno je svima bilo da je to velika stvar, no doček koji su im upriličili otočani ostat će im zauvijek u pamćenju:
– Žene su bile u narodnim nošnjama, pjevali su se pučki napjevi, a Valova mama i mještanke napravile su pravu gozbu, bilo je domaćih kolača kao da je pir. Baš je bilo dirljivo – prepričava ravnateljica. – Ti naši mali otoci su mjestašca s urbanim karakterom, uložili smo ogroman trud i rezultati su opipljivi. Lani je na Zlarinu otvoren Centar koraljarstva koji radi cijelu godinu, pravimo vodovod kojim će s kopna biti dovedena tekuća voda na otoke... Naši su otoci naše gradske četvrti i treba urediti prijevoz do njih. Ljudski je da imaju liniju nekoliko puta dnevno – kaže gradonačelnik Šibenika Željko Burić. Cilj mu je da se život vrati na otoke, a naravno da bez nekih osnovnih preduvjeta, poput ovoga da nisi odsječen od svijeta, od povratka nema ništa. Svakako je važno i to da otoci imaju škole i đake i zato je grad odmah prigrlio inicijativu Kaprijana za organiziranjem nastave na otoku pa u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih ishodovao potrebnu suglasnost za rad škole.
– Zgradu u kojoj se nastava održava planiramo energetski obnoviti kroz ITU mehanizam za otoke, čime će biti ostvareni kvalitetniji uvjeti za boravak u školi – kazao je gradonačelnik Željko Burić. Namjera grada je da kao osnivač osnovnih škola na svom administrativnom području uz suglasnost resornog ministarstva omogući pohađanje nastave djeci na otocima, ako za to postoji interes. A na Kapriju ga je ove školske godine bilo. Hoće li činjenica da je na otoku otvorena škola na škoj dovesti još mladih obitelji, pokazat će vrijeme. Obitelj Mudronja smatra da otok ima budućnosti, priželjkuju da se mladi vrate, a pruga koja im je veza s kopnom poboljša. Ostalo imaju – cijelu godinu rade ambulanta, trgovina, pošta, kafić...
Od ovoga tjedna škola na Kapriju će se popuniti. Za sada ipak ne đacima, već profesorima iz informatike i engleskog te vjeroučiteljem koji će, svaki prema svome rasporedu, dolaziti na otok. Učiteljica Lucija Laća čekat će "svoj red" dok njezini kolege završe s nastavom. Da ne bi "ometala" nastavu ili bila vani, gradonačelnik Burić obećao je da će grad sufinacirati apartman. Uhvati li je nevrijeme na otoku pa brod ne isplovi prema gradu, imat će gdje biti. Za ovu gradonačelnikovu nakanu učiteljica Laća još ne zna. Bit će joj to iznenađenje koje će se uklopiti u njezinu otočku avanturu.
GALERIJA U Zagrebu se prodaje garsonijera od 18 kvadrata, cijena bi vas mogla iznenaditi