Ucjenjivačke stranke akteri veta i u Saboru i u hrvatskoj politici

Na nedavnome poslovnom skupu u Zagrebu bivši ministar financija i ekonomski stručnjak Borislav Škegro kazao je da bi proračunska i, posljedično, ekonomska politika Hrvatske bila drukčija da u Saboru nema malih klijentelističkih stranaka. Pritom je zacijelo mislio na to da male stranke uvjetuju svoju potporu Vladi u parlamentu proračunskim izdvajanjima za društvene skupine koje čine njihovu biračku klijentelu, a koja često nisu izraz općih, nego vrlo partikularnih društvenih interesa. Da bi se promijenila proračunska politika, zaključio je, treba reformirati izborni sustav tako da male stranke ostanu pred vratima Sabora.

Škegro donekle ima pravo. To je pokazalo i donošenje državnog proračuna za 2011. godinu. Potrebna parlamentarna većina osigurana je zahvaljujući glasovima zastupnika nacionalnih manjina i neovisnih zastupnika Đurđe Adlešič i Ivana Čehoka, bivših predsjednika HSLS-a, koji su liberale pretvorili u zazoran primjer minorne ucjenjivačke stranke pomoću koje su zadovoljavali interese svoje lokalne bjelovarske i varaždinske klijentele. Glas svakog zastupnika u Saboru jednako je vrijedan. Nije, pak, jednako vrijedan i mandat svakog zastupnika, što dovodi u pitanje supstancijalnu legitimnost nekih zastupničkih glasova te otvara ozbiljna pitanja političkog sustava.

U Sabor i sa 351 glasom

Na parlamentarnim izborima 2007. mandat “općeg zastupnika” prosječno je stajao 17.067 glasova. Nasuprot tome, mandat trojice zastupnika SDSS-a, dakle srpske manjine, prosječno je stajao 12.757 glasova ili četvrtinu manje. Nije to ništa u usporedbi s prosječnom cijenom mandata ostalih petero zastupnika nacionalnih manjina koja je iznosila 1720 glasova ili deset puta manje. Kurioziteta radi, zastupnik romske manjine Nazif Memedi – koji bi prema grotesknim zamislima hrvatskog zakonodavca trebao istodobno predstavljati i austrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, rumunjsku, rusinsku, rusku, ukrajinsku, vlašku i židovsku manjinu – ušao je u Sabor sa 351 glasom. Dugogodišnja zastupnica češke i slovačke manjine Zdenka Čuhnil u saborske je klupe sjela sa 684 glasa. Unatoč tome, zastupnici manjina sve češće imaju ulogu aktera veta u parlamentu i hrvatskoj politici uopće. Kolika je snaga njihove neustavne moći veta govori činjenica da su upravo njihovi glasovi omogućili donošenje proračuna te spriječili pad Vlade Jadranke Kosor i održavanje prijevremenih izbora. Ostanak na vlasti HDZ djelomice je već platio ozakonjenjem dvostrukog prava glasa manjina, a i nakon toga proračunska je vreća očito bila odriješena više no što se smjelo kako bi se zadovoljili interesi manjinskih zastupnika, odnosno njihove klijentele.

Sumnjam da se Škegri, kao i svakome razumnom promatraču, dopada takvo stanje. Sumnjam, međutim, i da će javno zahtijevati ukidanje instituta posebnoga političkog predstavljanja nacionalnih manjina u Saboru, koji je uređen ustavnim zakonom, ili makar njegovo reformiranje koje bi zastupnicima manjina onemogućilo da preuzimaju ulogu igrača veta u hrvatskom parlamentu. Premda je riječ o krajnje osjetljivome političkom pitanju, upravo bi o njemu trebalo povesti otvorenu stručnu i političku raspravu. Ona se ne bi ticala izbornog sustava, jer se zastupnici manjina biraju prema posebnim izbornim pravilima. O izbornom sustavu moralo bi se raspravljati ako se želi institucionalno spriječiti ili otežati ulazak malih i manjih hrvatskih stranaka u Sabor.

To se najučinkovitije postiže povećanjem zakonskoga izbornog praga sa sadašnjih pet na, recimo, osam ili čak deset posto. Da je na posljednjim izborima na snazi bio prag od osam posto, HNS bi imao čak četiri, koalicija HSS-a i HSLS-a tri, a HDSSB jedan mandat manje, dok HSP vjerojatno uopće ne bi ušao u Sabor. “Rastureni” bi, dakle, bili HNS i HSS koji se vole nazivati strankama srednje veličine, premda su to objektivno male stranke. Na njihov bi račun mandatno ojačali HDZ i SDP. Na povećanje zakonskog praga manje bi stranke sigurno odgovorile vrlo širokim izbornim koaliranjem. Zakonodavac bi mogao uzvratiti uvođenjem višega zakonskog praga za koalicije ili zabranom izbornog koaliranja. Kako bi zabrana koaliranja narušila slobodu političkog udruživanja i izbornog natjecanja, zacijelo bi bila proglašena neustavnom.

Većinski sustav ipak poguban

A možda je Škegro mislio na potpunu zamjenu razmjernoga izbornog sustava većinskim. Izuzmu li se načelni razlozi protiv većinskog sustava – u Europi ga primjenjuju samo Velika Britanija, Francuska i autoritarna Bjelorusija – on bi u Hrvatskoj vrlo brzo proizveo niz pogubnih učinaka. Među njih ubrajam lokalizaciju nacionalne politike, koja bi u mnogim sredinama poprimila oblike toksične kerumizacije. Osim redizajniranja političkih institucija, ima i drugih, doduše težih, načina da se stanje promijeni. Riječ je, ponajprije, o razvoju demokratske političke kulture, u ozračju koje bi opozicija tolerirala manjinske vlade najjače parlamentarne stranke i tako je oslobodila potrebe da sklapa koalicije s malim ucjenjivačkim strankama koje joj štite leđa u Saboru. Bojim se, ipak, da smo još daleko od takva oblika skandinavizacije hrvatske politike.