Ispovijest zaposlenice: Ucjenjivali su me, ponižavali i sustavno lomili. Umalo sam se bacila pod vlak

Dijagnosticirani su joj poremećaj osobnosti, poremećaj prilagodbe, anksioznost, tjeskoba, depresija i PTSP. Muče je štitnjača, ciste i miomi na maternici, tahikardija, aritmija i dispneja, čeljust joj se raspada, gnoje joj se uši i inficira nos, često povraća, kosa joj ispada u pramenovima. Jedini izlaz iz zatvorenog kruga bila je misao o samoubojstvu, od kojeg su je dijelile sekunde...

Sve su to bile razorne posljedice zlostavljanja na poslu koje je na vlastitoj koži osjetila Zagrepčanka Blaženka Rogan (58), pa ih pretočila u prvu sveobuhvatnu knjigu o mobingu na radnome mjestu pod nazivom “Moberi: psihopati i sociopati na radnome mjestu”, koja je nedavno objavljena u izdanju Školske knjige.

Autorica oslikava problem mobinga kao “tihog i perfidnog ubojice” radnika na radnome mjestu. Namijenjena je znanstvenoj i stručnoj, ali i široj publici, posebno žrtvama mobinga koji je dugih devet godina kao menadžerica ljudskih potencijala u Hrvatskim šumama trpjela i sama.

‘Bila sam biljka...’

“Postala sam žrtvom mobinga zato što nisam željela raditi protuzakonito iako se to od mene tražilo. Pod prijetnjom otkazom i ucjenama bila sam prisiljena prihvatiti mnogo niže rangirano radno mjesto i znatno manju plaću. Nekompetentan menadžment u području ljudskih potencijala provodio je ‘čudne’ odluke. U nezdravom radnom okružju i nezadovoljavajućoj organizacijskoj kulturi povećavao se broj smrtnosti radnika. U samo dva mjeseca umrlo je šest radnika i znatno se povećao broj ozljeda na radu. Mijenjao se broj radnika, a događalo se i izostajanje s radnog mjesta zbog različitih razloga. Prštali su otkazi”, zapisala je Blaženka Rogan na stranicama svoje knjige.

S obzirom na radni spor koji traje posljednjih više od godinu dana, o detaljima mobinga ona ne može, ali njezin CV na 14 stranica rječito “govori” umjesto nje. U dosadašnjem je radnom vijeku stekla zvanje magistre integralne sigurnosti, magistre međunarodnih odnosa i diplomacije, trenerice za poslovne procese i mirenje te menadžerice ljudskih potencijala. Sukladno svojim kompetencijama danas uspješno provodi sudska vještačenja i vodipostupke mirenja u individualnim i kolektivnim radnim sporovima. Članica je Odbora za rad i mirovinski sustav i Povjerenstva za ravnopravnost spolova grada Zagreba te predsjednica Udruge Mobing Stop.

Godine 2007. Hrvatske šume dobile su Povelju za izniman doprinos u promicanju zaštite ljudi u radnoj i životnoj sredini, za rezultate u vrijeme kad je Blaženka Rogan bila koordinatorica Službe Zaštite na radu, a zahvaljujući i njezinu angažmanu, u organizacijskim jedinicama Hrvatskih šuma na području RH ozljede na radu smanjile su se 25 posto i prvi put u Hrvatskim šumama nije bilo smrtnih ozljeda.

Usporedo s radnim angažmanom i obrazovanjem, Blaženka Rogan volontirala je od 1998. do 2000. godine kao glavna povjerenica Sindikata dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola RH za Grad Zagreb. Bavila se i humanitarnim radom, o čemu svjedoče brojne zahvalnice. Nekome, međutim, sve to nije bilo dovoljno. Ili su upravo kompetencije bile okidač za zlostavljanje? Jer, autorica piše da su žrtve najčešće empatični ljudi koji nude razumijevanje, dobro obavljaju svoj posao i cijenjeni su u radnoj okolini. Baš poput nje. U posljednja dva desetljeća održala je mnogobrojna predavanja na temu korporativnog upravljanja, društveno odgovornog poslovanja, uloge povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika, mirenja, pa i mobinga čija je žrtva, ironijom sudbine, i sama postala.

Kako se zlostavljanje manifestiralo? Od silnih kleveta, uvreda, ismijavanja, preko lupanja vratima pred nosom, do krađe njezine dokumentacije u elektronskom obliku zbog čega ispada, kaže, da je od 2002. do 2017. u firmi nikada nije ni bilo. Uzeli su joj telefon i službeni automobil, selili je iz ureda u ured, nisu joj davali poslove ili su ti poslovi bili daleko ispod njezinih kompetencija, konkretno, bila je podređena kolegici koja ima srednju stručnu spremu nasuprot njezina dva magisterija. Kada bi Blaženka u tri riječi sažela što ju je snašlo, bile bi to: diskriminacija, viktimizacija i deprofesionalizacija.

– Prije nego što je to počelo bila sam potpuno zdrava osoba i za to imam dokaze. Naime, u deset godina imam ukupno 20 dana bolovanja zbog prehlade ili gripe. A otkako je počelo zlostavljanje, mislim da nema dijela mog organizma koji nije obolio. Ozbiljno mi je narušeno zdravlje, a život ugrožen. Kako sam danas živa, ja ne znam – priča Blaženka, pa otkriva da se u sudskom predmetu koji je pokrenula zbog mobinga nalazi i službeno izvješće kardiologa koji je zapisao da joj je zabranjeno bilo kakvo psihofizičko opterećenje jer će je veći stres doslovno ubiti.

– Nisam nekoliko godina mogla disati normalno, nisam mogla udahnuti. Išla sam kući autobusom, jer su mi uzeli auto, i kada bih sišla, hodala sam ulicom potpuno pognuta i glasno stenjala. Vidjela sam da me ljudi čudno gledaju, ali nisam si mogla pomoći. Kada bih došla doma, više bih pala u nesvijest nego što bih legla: izula bih se i onako obučena klonula u krevet i tako ležala satima. Moj sin je kuhao, prao, čistio. Ne znam koliko je to trajalo, ali sigurno godinu-dvije nisam mogla apsolutno ništa. Bila sam biljka, borila se da preživim. Moje dijete je dolazilo k meni u sobu i plakalo. Govorio je: “Mama, molim te, nemoj umrijeti, što ću ja ako ti umreš”. I povrh toga, meni je bilo toliko teško da jednostavno nisam više mogla izdržati. Patnja je bila tolika da sam razmišljala o samoubojstvu – prisjeća se Blaženka.

A njezin dom na Trešnjevci u neposrednoj je blizini pruge. Jednog dana, bol se prelila preko ruba. Premda je svojedobno preživjela smrt oca uz kojeg je bila jako vezana, mobing je za nju bio još teži uteg nego gubitak voljene osobe. U jesen 2014., u vrijeme dok je zlostavljanje bilo najjače, smrt joj se činila kao jedino rješenje.

– Odlučila sam baciti se pod vlak. Išla sam prema pruzi i plakala, a dok sam čekala vlak razmišljala sam o svome sinu i o tome što će biti s njime kada se bacim. Samohrani sam roditelj, on nema nikoga osim mene i to me je zapravo spasilo. Otkud mi pravo to napraviti svom djetetu? Koliko god je teško, to bi bilo sebično... I u tim mislima došao je i prošao taj vlak koji sam čekala, a ja sam uspjela potisnuti taj jad i tu užasnu tugu. Probudio se u meni nekakav inat prema osobi koja me zlostavljala, a kojoj sam upravo ja prethodno spasila radno mjesto. I rekla sam sebi: “E, nećeš” i vratila se kući – priča Blaženka Rogan, otirući suze.

Uistinu, od toga dana njezin je život krenuo uzlaznom putanjom. Upisala je magisterij i potom se za pomoć obratila udruzi za pomoć žrtvama mobinga u Sigetu, gdje će godinama posjećivati grupne terapije. Danas ondje obnaša dužnost predsjednice

Zlostavljači bez sankcija

– Kao predsjednica Udruge Mobing Stop svjedočila sam mnogim potresnim patničkim pričama žrtava mobinga i ono što je svima zajedničko jest teško zlostavljanje. Ono što svatko smatra isključivim i osobnim doživljajem zapravo dijeli s drugima. Mobing se događa prema modelu ponašanja pa ga treba znati prepoznati i naučiti mu se suprotstaviti – priča Blaženka, dodajući da se danas sa svih svojih pozicija zalaže za osvješćivanje javnosti, usvajanje legislative za prevenciju mobinga, ali i sankcioniranje zlostavljača – moralnih nasilnika koji nekažnjeno zlostavljaju radnike, mobingom ih tjeraju u bolest i smrt, a vrlo rijetko budu kažnjeni za to neetično ponašanje.

– Jako je važno da ljudi prepoznaju da nisu sami i da se to ne događa samo njima. Jako je puno onih koji prolaze mobing – ističe Blaženka Rogan, dodajući da će knjiga svakome pomoći da otvori oči i shvati da ono što mu se događa na radnome mjestu nije slučajnost, već štetno djelovanje s namjerom.

– To su strahoviti užasi, tu stradaju obitelji, raspadaju se brakovi, uništava zdravlje, gube se životi. Već sama spoznaja da je to ciljano, planski i namjerno velika je stvar, budući da su u mobingu ljudi kao u balonu, teško im je shvatiti što se događa i za što ih se zapravo optužuje – kaže Blaženka Rogan koju pitamo zašto nikada nije otišla iz tvrtke u kojoj je doživjela tolika poniženja, u kojoj su je njezini zlostavljači odveli gotovo do ruba smrti?

Odgovara kako je, zapravo, dobila sjajnu ponudu za imenovanje članicom uprave jednog trgovačkog društva, u skladu s njezinim obrazovanjem, znanjem i brojnim priznanjima za svoj rad. No na ponudi se zahvalila i – odbila. Evo i zašto

. – Tako slomljena kakva sam bila i oštećena zdravlja, u koju bih to firmu mogla doći i savjesno raditi svoj posao? Ja za to nisam bila sposobna – navodi naša sugovornica prvi razlog zbog kojeg nikada nije napustila Hrvatske šume. Drugi razlog za nju je još i važniji.

– Kao potpredsjednica Udruge svima sugeriram da ostanu u firmi. Osoba koja bježi iz firme s tako lošim samopouzdanjem i samopoštovanjem, kamo god da ode, dolazi kao gubitnik. Novom poslodavcu ne može se predstaviti u pravom svjetlu jer je ranjena osoba – govori Blaženka koja svoje rane liječi i danas.

Devet godina je jako dugo razdoblje, a tijekom njega osjetila je samo povremeno zadovoljstvo, ali ne i sreću. Da bi žrtva mogla nastaviti svoj život, kaže, mora se sankcionirati zlostavljač, priznati patnja, ostvariti financijska nadoknada i objaviti, imenom i prezimenom, da je osoba trpjela mobing. A toga u Hrvatskoj, tvrdi, danas nema ili je zanemarivo. Zato je osobno odabrala teži put, vodeći sudsku bitku, ali i napisavši knjigu što je za nju bilo jako ljekovito, a poruka je jasna: u Hrvatskoj se moraju probuditi zakonodavac, pravosuđe, poslodavci, radnici i sindikati, ali i obrazovne institucije koje trebaju poučavati o mobingu kao o našoj stvarnosti te o štetama koje on čini. Zasad to čine samo hrabri pojedinci.