Gafovi, sukobi i afere koji zadnjih dana pljušte sa svih strana naznaka su da se događaju važni lomovi u političkom i medijskom sistemu. Povod je naizgled banalan. Činjenica da se prvih osam minuta središnjeg dnevnika javne televizije posvećuje prepucavanju Zdravka Mamića i ministra Željka Jovanovića, dva brata po stilu i pameti, pokazuje koliko su poremećeni društveni standardi. Ne treba biti doktor semiotike da bi se shvatilo kako za ukupan smisao neke poruke nije važno samo ono što je rečeno već i tko to kaže. Nema istu težinu kad vas pošalje u materinu netko čija je svaka druga izgovorena riječ psovka ili kad vam to kaže pristojan gospodin koji inače ne psuje. Inflacija je nerazdvojno povezana s devalvacijom pa netko tko svakome govori “dušo”, “ljubavi”, “sine” poput Mamića kao da ništa nije ni rekao. Njegove riječi, budući da ih je tako nemilice i neobuzdano istrošio, imaju vrlo malu značenjsku i emotivnu težinu. Potpuno neprimjerena, šovinistička izjava kojom se, braneći svoj privatni interes, obrušio na Jovanovića prozivajući ga zbog nacionalne pripadnosti, dobila je neopravdano velik odjek u javnosti. Isti taj Mamić nedavno je u intervjuu beogradskim medijima ulizički tvrdio: “Jugoslavija je za mene bila najljepša zemlja na svijetu.” Njegova antisrpska izjava s pravom je izazvala osudu i zgražanje, no policijsko privođenje koje je uslijedilo bila je puka demonstracija sile. Uhićenje zbog verbalnog delikta od Mamića je učinilo žrtvu, neki komentatori čak ističu kako je on samo javno izrekao ono što navodno većina Hrvata misli. Time mu pripisuju hibridnu ulogu između dvorske lude i mučenika slobodne hrvatske riječi. Dva dana nakon sporne izjave Mamić se ispričava u srpskim medijima i kaže kako je njegov čin za svaku osudu i da “takvim riječima nema mjesta u civiliziranoj komunikaciji”. Zadivljujuće je kako se pamet može prosvijetliti u samo dva dana, kao da govori drugi čovjek. Dva su moguća zaključka: ili se ponaša kao podvojena ličnost, pa je Mamić od ponedjeljka sasvim drugačiji od Mamića od petka, kao dr. Jekyll i mr. Hydea, ili su njegove riječi toliko lake da su bezvrijedne pa je svejedno kaže li ti “mučko đubre” ili “ljubavi moja”. U oba slučaja najbolje rješenje i za njega i za javnost jest da ga se ne pripušta u medije.
Za razliku od Mamića, koji pada zbog olakog lupetanja, premijera Milanovića ukopava problem odnosa između sadržaja i retorike kojom ga želi prenijeti. Metafore, poredbe i druga sredstava koja je sklon koristiti da izrazi nešto jednostavno često su nezgrapni i neodgovarajući pa mu takav označitelj onda promijeni smisao označenog. Bilo da je riječ o izjavi o Finskoj, u kojoj nikad, kako je rekao, nije bilo građanskog rata, zbog čega ga potom optuže za reviziju Domovinskog rata i nepoznavanje finske povijesti, ili kobnoj potrebi da se, kao kockar Mujo u poslovici, stalno vadi, pa onda zaglibi u Špičkovini uz optužbu da je urbani rasist. Problem je što ni jedno ni drugo nije njegov eksplicitni stav ni politika. Sličan medijski tretman – u kojem se jedan gaf ili rečenica izvučena iz konteksta fiksira kao bit cjelokupne politike i onda lako i beskonačno kritizira – imao je i Franjo Tuđman. Jednom izgovorena teza o dvjesto obitelji uzeta je zdravo za gotovo kao pakleni plan iako je nema ni u kakvom programu niti je ičim argumentirano da je to bila sustavna politika.
Kad bi Milanović sustavno i eksplicitno ponavljao kako je Domovinski rat bio građanski, rasprava bi imala smisla, ali pripisivati nekome, bio on Tuđman, Milanović ili bilo tko drugi, kategoričan stav na temelju jedne nemušte rečenice dijaloški je nekorektno.
Uslijedila je saborska makljaža koja, za razliku od ukrajinske, nije vođena direktima i krošeima, već argumentima ad hominem, pri čemu se tražio rijedak, specifičan termin što je kulminiralo kevlarom u želucu ili Jandrokovićem kao Sanaderovom pertinencijom. Onda je sve prešlo u farsu. Najozbiljniju saborsku kritiku vlasti dala je bivša ministrica Mirela Holy koja je odbila podržati Prijedlog zakona o zaštiti prirode jer nije u skladu s Planom 21. Istoga dana, nakon što je optužena da je izvela liposukciju na račun poreznih obveznika, sisačka se županica razgrtala pred dvjema novinarkama i pokazivala rez od operacije bruha, a onda navečer o tome raspredala u Trećem dnevniku. Sutradan središnji Dnevnik omaškom “javlja” kako Jovanović tuži Milanovića, a dan kasnije potpisuje pertinentnog Jandrokovića kao člana SDP-a. Nakon Milanovićeva napada na HTV, uslijedila je reakcija te kuće, a sve je kulminiralo smjenom troje urednika Trećeg dnevnika zbog gostovanja Ruže Tomašić, bez ikakvog jasnog argumenta, s jedinim očitim ciljem da neki pokažu “budnost”.
Vrhunac cirkusa obrat je u kojem se nešto što se medijski najprije prikazivalo kao napad razularenih crnokošuljaša na pravoslavne bogoslove u Kistanju, dakle, ustaša na srpsku nejač, odjednom u “lijevim” medijima počelo prikazivati kao otpor mladih partizana četničkim zlikovicima.
Tajna je u tome što se otkrilo da su u fajtu s bogoslovima sudjelovala i djeca lokalnih SDP-ovaca pa je odmah izronilo i da je jedan od klinja iz druge skupine na fejsu stavljao pjesme o Ratku Mladiću i četnicima na Jelici. Treba pričekati rezultate istrage, ali sve upozorava na to da se ipak radilo o običnom sukobu dviju skupinu nabrijanih pubertetlija, a ne o početku hrvatsko-srpskog rata.
Bravo, jako lijepo napisano.