Bivši šefovi Udbe Josip Perković i Zdravko Mustač osuđeni su u Njemačkoj na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Tijekom suđenja otvorena su neka pitanja na koja se još uvijek traže pravi odgovori.
Kako je bilo moguće da u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj nitko nije želio rasvijetliti taj zločin? Nije bilo političke snage da se pokušaju riješiti ostale brutalne likvidacije koje je Udba provodila u inozemstvu gdje su ubijeni deseci emigranata.
Sve to pogoduje različitim teorijama pa su se počele konstruirati priče o moći Udbe, odnosno neformalne grupe koju čine obavještajno-političke strukture iz komunističkog sustava. U analizama i procjenama takvih neformalnih grupa, čije je postojanje teško dokazati, uvijek ima pretjerivanja.
Dok jedni tvrde su je udbaška hobotnica zarobila Hrvatsku te da kontrolira sve poluge moći, drugi njezin utjecaj potpuno marginaliziraju. Međutim, sama činjenica da su Mustač i Perković bili vrlo utjecajni u hrvatskom javnom životu u neovisnoj Hrvatskoj te da se nijedna dosadašnja Vlada nije usudila ništa učiniti protiv njih, potvrđuje da je postojala stanovita nevidljiva ruka koja ih je štitila.
Neki idu tako daleko pa tvrda da utemeljitelj hrvatske države Franjo Tuđman nije bio autohtona politička pojava, nego da ga je po nalogu tadašnjeg komunističkog vodstva Socijalističke Republike Hrvatske izabrala Udba kao najpogodnijeg čovjeka koji se može suprotstaviti velikosrpskim pretenzijama te u konačnici osigurati hrvatsku neovisnost.
To potkrepljuju tvrdnjama da je upravo Josip Perković osigurao Franji Tuđmanu putovnicu u vrijeme kada su o njoj drugi hrvatski disidenti poput Marka Veselice, Vlade Gotovca i Dražen Budiša mogli samo sanjati.
Ovu tezu zastupa povjesničar dr. Dragan Markovina koji ističe da je krajem osamdesetih došlo do simbioze između nastupajuće nove HDZ-ove vlasti na jednoj strani i komunističko-udbaške elite koja je postala svjesna neizbježnih političkih promjena.
– Meni se čini realno da je nacionalističko krilo Saveza komunista Hrvatske idejno osmislilo HDZ i na neki način provelo odcjepljivanje Hrvatske od Jugoslavije. U tom projektu kao dio tog nacionalnog krila Partije sudjelovala je i Udba ili barem neki njezini dijelovi koji nisu bili marginalni – kaže Markovina ističući da Tuđman nije bio neki veliki strateški vizionar, nego puki izvršitelj zamisli partijskih stratega i komunističkih tajnih službi.
– Pitanje je kako je dobio putovnicu, kako je netko tko je bio politički zatvorenik i na neki način osumnjičenik za političku urotu mogao tek tako putovati po inozemstvu. Mislim da je on pronađen kao netko tko je pogodan, tko je mogao izvesti tranziciju od socijalizma i Jugoslavije prema novom sustavu – smatra Markovina dodajući da do demokratskih izbora 1990. godine nije Tuđman kontrolirao Udbu, nego je ona kontrolirala njega.
– Ne sumnjam da je u samostalnoj Hrvatskoj on bio ključni čovjek, ali govorim za osamdesete godine do pobjede na izborima – kaže Markovina. Zanimljivo, i dr. Josip Jurčević, povjesničar desne provenijencije, također misli da da je Udba kreirala sve procese koncem osamdesetih te da je na neki način izabrala Tuđmana da bude na čelu otpora protiv velikosrpskih pretenzija.
– U Hrvatskoj se početkom 1990-ih, kao i desetljećima prije toga, nije moglo ništa imalo važnijeg pripremiti i dogoditi bez znanja, sudjelovanja i kontrole Udbe. Isto tako, nitko razuman nije mogao krajem 1980-ih očekivati da će išta značajnije moći napraviti bez Udbe.
Tako je Udba za glavnu ulogu u svojoj igri ili predstavi demokracije odabrala Franju Tuđmana te ga dobro opkolila svojim pouzdanim likovima poput Manolića, Mesića, Boljkovca... Tuđman je na tu igru pristao, ali je imao druge namjere – tvrdi Jurčević dodajući da je prema nizu događaja, a posebno prema današnjem katastrofalnom sveopćem stanju u Hrvatskoj, potpuno razvidno da je udbaška struktura zadržala kontrolu i u hrvatskoj državi, a sve bitno što je do Oluje izmicalo kontroli, potom je postupno vraćeno u udbaško korito.
Uostalom, dodaje Jurčević, udbaška struktura u institucijama hrvatske države već je 1994. lansirala i nadalje razvijala optužnicu da je Tuđman čelnik udruženog zločinačkog pothvata.
Međutim, teško je prihvatiti stav koji na jednoj strani daje Udbi i Partiji gotovo nadnaravne sposobnosti, dok na drugoj strani marginalizira Tuđmana kao lidera, a pogotovo podcjenjuje želju hrvatskog naroda za rušenjem komunizma i stvaranjem hrvatske države.
Prije bi se moglo reći da su se partijske strukture (koje uključuju i famoznu Udbu) u godinama prije pada komunizma igrale skrivača s nacionalnim pokretom koji je predvodio Franjo Tuđman. Moguće je da je tadašnja komunistička vrhuška procijenila da je bolje da taj projekt vodi Franjo Tuđman nego Vlado Gotovac, Marko Veselica i Dražen Budiša te da su zbog toga radili neke smicalice oko putovnica.
Tadašnje partijsko vodstvo imalo je niz razloga zbog kojih je za njih bilo bolje da na čelu pokreta za neovisnost bude Titov general Franjo Tuđman, kojeg su poznavali i s kojim su komunicirali, nego neki emigrant kojega nisu poznavali.
Logično je da su zaključili da će lakše postići dogovor s Tuđmanom. Uostalom, iz Dnevnika Franje Tuđmana vidljivo je da je osamdesetih godina komunicirao s Mikom Špiljakom, tada najmoćnijim partijskim čovjekom u Hrvatskoj.
Nekoliko mjeseci prije nego što će dobiti putovnicu, Tuđman se sredinom osamdesetih sastao sa Špiljakom u njegovu domu. Dvojica partizana očito su imala o čemu razgovarati. Međutim, tvrditi da je Tuđman Udbin i partijski čovjek prilično je neuvjerljivo jer sagledava političke procese vrlo plošno i ne uzima u obzir strukturu ličnosti političkog vođe.
Svi koji su poznavali Franju Tuđmana, a i oni koji su samo čitali njegove knjige, mogli su primijetiti da je riječ o izuzetno samopouzdanoj osobi koja ne bi dopustila ni sumnju da je marioneta u nečijim rukama, a kamoli da pristane na to da provodi politiku režima na izdisaju.
Prije bi se moglo reći da su u Partiji i Udbi, kada su već vidjeli da gube vlast, smatrali da je za njihovu sudbinu bolje da Tuđman bude na čelu Hrvatske jer će ih on koliko-toliko zaštititi od progona. To više što se Tuđman u svojim radovima zalagao za nacionalnu pomirbu. Posve je, međutim, sigurno da Perković nije mogao dati Tuđmanu putovnicu. O tome je odlučivalo partijsko vodstvo, što znači da je to mogao učiniti Mika Špiljak.
Osim toga, Perković je u jedina dva intervjua koja je dao govorio posve različito o poznanstvu s Franjom Tuđmanom. U velikom razgovoru koji je objavljen u Vjesniku 6. i 7. studenoga 1998. godine na pitanje novinarke je li prije 1990. godine poznavao Tuđmana, Perković je odgovorio niječno.
Zatim je rekao da su se upoznali 1990., nakon što je Tuđman postao predsjednik države. Međutim, u intervjuu koji je Perković dao Večernjem listu krajem prosinca 2013. godine, neposredno prije izručenja Njemačkoj, tvrdi nešto sasvim suprotno. Prikazuje svoj odnos s Tuđmanom sasvim drukčije. Ispada da su se konspirativno sastajali još u drugoj polovici osamdesetih, zajedno sanjali o neovisnoj Hrvatskoj te da je Perković ušao u Udbu samo zato da bi jednog dana mogao sudjelovati u stvaranju hrvatske države.
Stoga se može zaključiti da udbaške strukture nisu stvorile Tuđmana, nego su mu se priklonile. Tuđman i bez Domovinskog rata sasvim sigurno ne bi progonio bivše udbaše i komuniste, ali im jednako tako ne bi dopustio da imaju vodeću ulogu. Bivši udbaši i komunistički moćnici početkom devedesetih o tome nisu ni razmišljali, nego su se samo nadali da mogu nastaviti mirno živjeti u neovisnoj Hrvatskoj.
Tuđman je zbog Domovinskog rata morao ući u dodatne kompromise. Na jednoj strani bivši pripadnici partijskih struktura imali su iskustva u vojsci i policiji, a s druge strane svaka podjela među Hrvatima mogla je završiti kobno.
Kada su vidjeli da su preživjeli prvu polovicu devedesetih, pripadnicima bivše komunističke elite naglo je porastao apetit. Sada im više nije bilo dovoljno to što ih nitko nije pitao što su radili u bivšem sustavu, nego su željeli preuzeti poluge moći i privredne resurse.
Već prije su kao pripadnici komunističke elite određene količine novca spremili u inozemnim bankama. Privatizacija je bila dobar povod da aktiviraju zamrznute resurse i pojave se u novoj ulozi uglednih poduzetnika.
Markovina smatra da tema nije dovoljno obrađena te da se ne može jednoznačno zaključiti da su udbaši dobitnici hrvatske privatizacije. Dodaje da ideološko krilo HDZ-a nije bilo toliko zainteresirano za ekonomiju te da se dosta toga događalo po nekoj inerciji.
Što se tiče komunističkih menadžera, Markovina kaže da su neki od njih uspješno privatizirali neke tvrtke, dok su ne neki potpuno povukli na druge položaje.
– Ne bih gledao na cijelu Partiju kao kao monolit, niti bih te tehnomenadžere gledao kao monolit. Dio njih koji su se priključili HDZ-u to su najbolje iskoristili jer su se najbolje razumjeli u ekonomiju i jer ih je to zanimalo – smatra Markovina.
Jurčević ima ponešto drukčiji stav. Po njemu, moć udbaške strukture je najočitija, najtvrđa i najveća u promjeni vlasničkih odnosa, tj. u sustavnoj pljački bivšeg društvenog vlasništva koja se pogrešno naziva privatizacijom.
Taj pljačkaški model, nastavlja Jurčević, uspostavljen je još pri kraju 1980-ih godina i do sada nije bitnije izmijenjen te je glavni ključ očuvanja moći udbaške strukture. Ako je moć bivših udbaša personificirana u obitelji Perković, onda se na vrlo konkretnom primjeru vidi da su dobro stajali kod svih vlada i svih bivših predsjednika.
Josip Perković je bio blizak suradnik Franje Tuđmana i Gojka Šuška, a njegov sin Saša Perković savjetnik za nacionalnu sigurnost Stipi Mesiću i Ivi Josipoviću. Takav status zapravo je govorio i o moći udbaško-komunističkog miljea koji je nakon Tuđmanove smrti ponovo doživio svoj uzlet.
Josip Jurčević smatra da je udbaška, tj. (neo)komunistička moć veoma stručno i preduboko institucijski strukturirana, što znači da se na sve načine sustavno prilagođavala novim okolnostima.
– To se može jasno prepoznavati i u višegeneracijskom kadroviranju u kojem komunističke moćnike i udbaše na institucijskim položajima moći nasljeđuju uglavnom njihovi biološki potomci a tek potom ideološki klonovi. Po tome je komunizam veoma sličan feudalizmu – ističe Jurčević. Markovina političku besmrtnost Perkovića vidi nešto drukčije. Po njemu, to pokazuje da Tuđmanovi nasljednici uopće nisu dovodili u pitanje osnovne vrijednosti na kojima je počivala Tuđmanova vladavina.
– SDP ni u jednoj svojoj fazi, ni Račanovom, ni Milanovićevom, ni Josipovićevom pobjedom, nije u suštini dekonstruirao Tuđmanovu državu. To nije napravio ni Mesić. Oni su napravili neke kozmetičke promjene, civilizirali su zemlju i nacionalizam je postao nekako manje bitan.
Međutim, sama struktura Tuđmanove države koja je zamišljena s jakom ulogom Crkve, branitelja i ljudi iz bivšeg sustava, ostala je kao i prije – zaključuje Markovina.
Jurčević ima odgovor zašto je Zoran Milanović toliko inzistirao na “lex Perković”. Smatra da se na više položaje moći u RH ne pripuštaju osobe koje nisu ucijenjene, bilo osobnim ili obiteljskim imovinskim kriminalom, bilo drugim kompromitirajućim podacima.
– To je jedna od glavnih poluga kojom tajne službe općenito, a posebno Udba, upravljaju ljudima. U tom se području nalaze i razlozi zbog kojih su Milanović i brojni drugi moćnici grčevito i uporno tražili spas za Perkovića i Mustača, te ponajviše za sebe – ističe Jurčević.
Na kraju se opet vraćamo na zločin zbog kojeg su osuđeni Perković i Mustač. Oni su bili provoditelji državnog terorizma komunističke Jugoslavije. Samo možemo zamisliti što su nakon demokratskih promjena bili u stanju sve napraviti kako bi se dodvorili novim vlastima.
– Udba je bila glavni čuvar i ubilački stroj zločinačkog komunističkog režima. Taj stroj se 1990. bez ikakve zadrške i izmjene preselio u potpuno nove povijesne okolnosti, u kojima je postao ključni moderator svih važnijih događanja.
Od tada do danas svi u piramidi moći njima se dodvoravaju ili od njih strepe. Nažalost, izvjesno je da bi se tako moglo i nastaviti kad se vrate u Hrvatsku na izdržavanje kazne, jer se za njihove dosadašnje 22-mjesečne izolacije u Njemačkoj nije znatnije dekonstruirala dubinska moć udbaške strukture – zaključuje Jurčević.
>> Što je sve otkrio Josip Perković u prvom i zadnjem velikom intervjuu prije izručenja