Posljedice slučaja Perković neće nestati ulaskom Hrvatske u EU. Njemačka će sigurno ustrajati u traženju suđenja Josipu Perkoviću, a Hrvatska će i dalje ostati obilježena traumatičnom i neriješenom prošlošću koja se povezuje s Udbom. Biljezi te prošlosti u Hrvatskoj se i danas osjećaju kao nešto što pritišće nekom nejasnom težinom i tajnovitošću. Hrvatska je ušla u EU, ali s neprevladanom nedavnom prošlošću i bez nužne nacionalne katarze. Kako se sve te povijesne neugode nisu ni počele rješavati od nastanka Hrvatske, ne može se očekivati ni da će biti riješene u Hrvatskoj bez intervencije Njemačke odnosno EU. Hrvatska kao da živi trpku realnost artistički izvrsne, a politički proročanske “Priče iz Hrvatske” pokojnoga filmskog klasika Krste Papića, snimljene još 1991. godine.
Kao i u filmu Krste Papića, u Hrvatskoj postoje dvije svjetonazorski drukčije pa i oprečne realnosti. Jedna, autentično hrvatska, koja je bila uvjerena da stvaranjem samostalne Hrvatske počinje i novi istinski hrvatski duhovni zavičaj. U njemu bi vladala pravda, nacionalno zajedništvo i iskreno domoljublje umjesto političke prijetvornosti, ideološke isključivosti i jugonostalgije. No, hrvatski su se ideali pokazali nedovoljno jakima za potiranje recidiva nekadašnjeg jugoslavenstva i njemu sukladnoga načina mišljenja. Postojanje te dvije Hrvatske, jedne koja se nadala da će biti samosvojna, i druge koja se nije odricala staroga tipa svijesti naslijeđenoga iz Jugoslavije, Papić je briljantno pokazao u spomenutom filmu.
Ukratko, mučna hrvatska priča glasi: nakon gušenja Hrvatskoga proljeća 1971. i jugorežimske represije nad domoljubnom Hrvatskom, student Ilija bježi u Njemačku, ali ga Udba slijedi. Njegov desetak godina mlađi brat Ivan ostaje u Zagrebu, kamo se obitelj preselila iz Dalmatinske zagore, i počinje oduševljeno svirati rock’n’roll kao znak svoga i obiteljskog protesta protiv jugoslavenskoga novokomponiranog folka. Otac je politički obilježen zbog sinova hrvatskog političkog djelovanja, ostaje bez posla i mora na rad u Njemačku. Ivan, zaljubljen u svoju pučkoškolsku simpatiju Marinu, biva zbog uskrsne pisanice koju donosi u školu označen kao sumnjiv i “ustaško dijete”, nepopravljiv brat antijugoslavenskog emigranta. Njegova dječačka ljubav, Marina, kći je udbaša koji je zadužen za hrvatsku emigraciju pa tako i za njegova brata kojega na koncu Udbini agenti i ubijaju.
Oduševljenje koje Ivanova obitelj dijeli poslije 1990., nakon stvaranja Hrvatske, nije i osjećanje Marinine porodice. Usprkos tome, Marinin otac se prilagođava i iz Udbe prelazi u hrvatsku tajnu službu i u njoj zadržava šefovsko mjesto, što užasnut otkriva Ivanov otac. Ivan i Marina se kasnije žene. Svadba je turobna i tmurna. Naime, osjećalo se da politički proklamirana zamisao “nacionalne pomirbe” ni tu nije iskrena. Kasniji Uskrs koji zajednički slave dvije obitelji tu neiskrenost odnosno neprirodno i prisiljeno obiteljsko zajedništvo sasvim razotkriva. Te su dvije obitelji paradigma Hrvatske u kojoj nacionalna pomirba “sinova ustaša” i “sinova partizana” nikada zapravo i nije uspješno provedena niti doživljena kao nešto prirodno. Zbog te ideje o nacionalnoj pomirbi nikada i nije provedena lustracija. Krivci za komunističku represiju, koja je nerijetko uključivala i zločine, nikada nisu kažnjeni. Izostao je osjećaj pravde i pravednosti, pa i istinitog tumačenja nedavne prošlosti. Tako smo zbog toga mentalnoga iščašenja došli do pervertirane realnosti da nam nedavnu prošlost tumače i njezini neobjektivni sudionici.
Apsurd ide čak tako daleko da nam vrijeme Udbe tumači zadnji javni tužilac komunističke Hrvatske – Anto Nobilo! Ne ustraje li Njemačka na svome pravnome zahtjevu, najvjerojatnije se u Hrvatskoj ništa glede nekadašnjega udbaškog djelovanja neće ni dogoditi. Razlog sigurno nije samo u hrvatskoj sudskoj tromosti, nego i u nečemu puno političnijem i tajnovitijem. Hrvatska zbog te neraščišćene i nejasne prošlosti i ne može biti no njezin talac i shizofrena zemlja. Nedavna će nas prošlost prestati opterećivati i traumatizirati tek onda kad postane jasnom. Tek kad postane razvidnom prestat će nas se ticati te čak i u EU određivati naše mišljenje i naše živote.
>> Boljkovac: Perkovića ne treba izručiti, nije on sam odlučivao
>> \"Izručite Perkovića ili slijedi izolacija u Europskoj uniji\"