Nakon neuspješnih pokušaja da dobijemo vlastito biološko dijete, suprug i ja više smo od sedam godina bili na listi čekanja za posvajanje. Željeli smo posvojiti djevojčicu. No naše molbe ostajale su neuslišane, u tom smo razdoblju dobili čak 279 odgovora da djece za posvajanje nema! I onda, kada smo već polako počeli gubiti nadu, prije dvadesetak mjeseci – sjećam se, bila je srijeda – zvali su nas iz socijalne službe i pitali bismo li htjeli već u petak udomiti tri novorođena brata blizanca. I tako smo, umjesto jedne djevojčice, dobili tri dječaka! Nismo požalili ni jedne sekunde, a danas znam da je u svoj toj muci i čekanju neprestano bila prisutna Božja ruka!
Gotovo 280 odbijenica
Tako je svoje nesvakidašnje iskustvo s trostrukom srećom koja joj je nenadano ušla u dom opisala Anita Bahun, koja se sa suprugom Stjepanom iz Varaždina doselila u Biljevec u maruševečkoj općini. Presretna mama, kojoj, očito, briga o tri dječaka ne pada teško, jer sva sjaji kada o njima priča, sa smijehom se prisjeća svojih prvih roditeljskih iskustava.
– Sve je došlo tako brzo da se uopće nismo stigli snaći i opremiti bebice pa smo po dječake (prirodni su trojci!) u rodilište došli samo s tri bodića i tri para čarapica. Pošto smo imali samo jedan krevetić, prva tri tjedna svi su spavali u njemu, jedan pokraj drugog, kao štruce! – prisjetila se Anita.
Danas, kaže, svaki dječak ima svoj krevetić, ali u šetnju "putuju" jednim, trostrukim kolicima.
Anita, inače zaposlena u varaždinskom Getrou, nevoljko se prisjeća dugih godina u kojima je uzaludno iščekivala dječji plač u kući.
– Pet puta bila sam na umjetnoj oplodnji, i u hrvatskim bolnicama i u Mariboru. Bez uspjeha. Premda sam se svaki put teško razočarala, pokušavala sam sačuvati bistru glavu. S liječnicima smo otvoreno razgovarali i kad su nam rekli da su šanse za uspjeh male, odlučili smo se za posvajanje. Nakon što su nas "obradile" socijalne službe u Varaždinu, počela je kalvarija duga sedam godina. Nije bilo tjedna a da se nismo javljali u sve centre u zemlji pitajući ima li koje dijete slobodno za posvajanje. Na ruku su nam išli i u resornom ministarstvu, koje je također uime nas slalo molbe za posvajanje. Gotovo 280 puta dobili smo negativan odgovor! Tada su nas u Centru za socijalnu skrb u Ivancu savjetovali da pokušamo s udomljavanjem. Bili smo sumnjičavi prema tomu, nismo se htjeli dovesti u položaj da se vežemo uz dijete i zavolimo ga, a potom ga moramo vratiti – kazala je Anita.
Iskustvo za ohrabrenje
Kada su ih socijalni radnici pitali bi li željeli udomiti tri dečkića od 45 dana, bračni par Bahun pristao je bez mnogo razmišljanja.
– Prvu borbu vodila sam sa HZZO-om, koji je smatrao da nemam pravo na rodiljski dopust. Žalbe sam pisala svima, od pučkog i dječjeg pravobranitelja do UNICEF-a. Bio je to pravi rat! Na kraju sam, kao skrbnica djece, dobila pravo na trogodišnji rodiljski dopust – nije se dala Anita.
Ističe da bi njoj i suprugu najveća radost bila kad bi djecu mogli i posvojiti, a o biološkoj majci iz razumljivih razloga ne želi govoriti.
– Zahvalna sam joj jer mi je dala najveću dragocjenost na svijetu. Nakon 17 godina čekanja, dječaci su nam napokon dali obitelj! Dugo smo se čekali, i oni nas i mi njih, a otkad su nam se "dogodili", presretni smo! Svim parovima koji imaju loša iskustva s pokušajem posvajanja djece preporučila bih da krenu našim primjerom i probaju s udomljavanjem. Neka im naše iskustvo bude ohrabrenje i neka nikako ne odustaju – poručila je Anita.
Svaka čast na nesebičnosti.Nije lako s troje djece.Pokude na račun hrvatskih zakona jer su domovi za nezbrinutu djecu puni a ljudi ih ne mogu posvojit jer ih se bezobzirni biološki roditelji ne žele odreć a ne žele im ni pomoć sami.