Među stotinu tisuća hodočasnika Papa Franjo odlučio im je dati počasna mjesta. Četrdeset sjedala u prvom redu do oltara prošli su mjesec na audijenciji u Vatikantu bila rezervirana za udovice hravatskih branitelja, piše magazin Oluja.
Preko puta njih, iza oltara na kojem je Sveti Otac služio misu stajala je Rozalija Bartolić, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije. U ruci držala je poklone - bijeli križ od obojenog stakla i sklupturu dva anđela, kipara Damira Ujevića, kopiju onih iz crkve u Lepoglavi iza koje je bila ćelija Sv. Alojzije Stepinca. Isti bi, ali veći anđeli od pet metara trebali stajati na početku i kraju Pelješkog mosta jednom kada se izgradi.
"Žene iz Udruge glasno su pjevale: Viva Croatia"
– Predala sam darove Papi i zamolila ga da blagoslovi nas, Hrvatsku i naše političare, da izađemo iz beznađa u kojem smo se našli. To je i učinio, a cijelo vrijeme našeg kratog dijaloga žene iz Udruge glasno su pjevale: “Viva Croatia”. Orilo se od pjesme, bilo je prekrasno i sada im suze idu na oči kada se sjetim tog trenutka – ushićeno će Rozalija Bartolić u sjedištu udruge u širem središtu Zagreba i nastavlja sipati dojmove.
– Papa Franjo posebno je slab za bolesne, invalide, ali i djecu koja mu dolaze u posjet. Dođe do svakoga od njih, saginje se, zagrli ih, neke primi u naručje. Poseban je čovjek, pun ljubavi prema čovjeku – hvali ga.
Put u Rim počele su dogovarati u rujnu kada im je prijatelj, velečasni Božo Šutalo ponudio pomoć u sređivanju audijencije kod Pape preko hrvatskog veleposlanstva. Prema proceduri Svetoj Stolici poslale su pismo u kojem su predstavile udrugu, a tada nisu ni sanjale da će upravo one biti odabrane da sjede u prvom redu.
Prije tog susreta udovice branitelja u Italiji doživjele su još jedan nezaboravan trenutak i to u samom talijanskom parlamentu u koji ih je pozvao prijatelj Aldo Di Biagio, talijanski senator, inače oženjen Hrvaticom koji je branio Hrvatsku u Domovinskom ratu.
"Plakale smo od dirljivosti i sreće"
– Godinama je ljetovao na našoj obali, a kada je zaratilo osjećao je da mora pomoći i prijavio se na bojište. Sada svoje kćeri odgaja kao Hrvatice, a i sam ima hrvatsku putovnicu – otkriva Rozalija.
Kada su se pojavile na galeriji Senata, Pietro Grasso, predsjednik talijanskog Senata prekinuo je popodnevno zasjedanje visokog doma i rekao senatorima da su u pratnji hrvatskih veleposlanika, u posjet stigle udovice hrvatskih branitelja. Nakon što im je pozdravio, senatori su se ustali i gromoglasnim pljeskom odali im počast. Tako nešto nikada nisu doživjele u hrvatskom Saboru. Ponovo su potekle suze.
– Plakale smo od dirljivosti i sreće. Osjećale smo se toliko ponosno i radosno. Dirnulo nas je tim više što su stranci prepoznali i priznali našu tragediju i bol što se nažalost ne može reći za sve u Hrvatskoj. Naša tuga ovdje čini se, nije priznata – razočarano će Rozalija Bartolić.
Najnovija razočaranja u Hrvatskoj su ćirilica u Vukovaru i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara.
Bila je samo jedna kolona
– Govore o dvije kolone, ali bila je samo jedna kolona i u nju je mogao doći tko god je htio. Neki političari su bili u toj koloni, no vladajućima je problem predstavljalo što tako nisu bili na čelu povorke, pa su odabrali drugi put – komentira predsjednica Udruge udovica, ogorčena i forsiranjem ćirilice u Gradu Heroju.
– Neke su žene pronalazile ćirilicu na tijelima svojih muževa. Kako da mi to prihvatimo? – pita se.
Nijedna hrvatska Vlada, nastavlja, nije ništa učinila ni da pomogne silovanim Vukovarkama čak ni Jadranka Kosor koja je osim što je žena bila i ministrica branitelja. One još uvijek nemaju nikakav status i ostavljene su same da se snalaze kako znaju i umiju.
Život Rozalije Bartolić, rođene Vinkovčanke naglo se zaokrenuo u kolovozu 1991. kada je njezin 29-godišnji suprug Željko Bartolić poginuo u Sunji. Već su imali dvije kćeri, treća je bila na putu. – Ne sjećam se što se događalo prva dva tjedna nakon toga. Zadnji puta vidjeli smo ga na trećem rođendanu moje kćeri. Zvao me večer prije nego što je poginuo i kazao mi da nema dobar predosjećaj, da misli da neće preživjeti. Rekao je da nas jako voli i da brinem za bebu – priča Rozalija. U početku joj je pomagala svekrva, koja i sama od tuge za sinom umrla godinu dana poslije. Tri kćeri othranila je sama.
Zar u samo Hrvatice udovice hrvatskih branitelja ima ? Da li se neki zapitao za udovicu Josipa Kira?