Ina je stavljena pod kontrolu MOL-a uz pomoć mita bivšem premijeru Ivi Sanaderu, a uz jednak je aranžman MOL dobio i potpis na Glavni ugovor o plinskom poslovanju (GUPP) na temelju kojeg Mađari tuže Hrvatsku i traže odštetu. To su glavne postavke arbitražne tužbe Hrvatske protiv MOL-a, koju Večernji list ima u posjedu.
Washington čeka Ženevu
Tužba je jednostavna, napisana je na 21 stranici i poziva se na pravo na arbitražu ugovoreno dioničarskim ugovorom iz 2003. u poglavlju 15.1, što je u međusobnim sporovima Vlade i MOL-a jezičac koji bi mogao prevagnuti na hrvatsku stranu.
Naime, dok su aneks dioničarskog ugovora i ugovor o plinskom poslovanju iz 2009. na UNCITRAL-u, arbitražno tijelo u Washingtonu (ICSID) od kojeg MOL zadovoljštinu u milijardama kuna zbog neprovođenja plinskog ugovora, ne smije donositi odluke. Drugim riječima, dok Ženeva ne donese odluku, MOL je na čekanju, a ako hrvatska strana dokaže svoje tvrdnje, MOL-ova tužba bit će odbačena.
Iako u arbitraži nije iznesena projekcija visine odštete, MOL bi Hrvatskoj mogao platiti milijarde kuna. Osnovno je da Hrvatska tvrdi da su svi ugovori iz 2009. ništetni i poziva se na Ustav po kojem se u tom slučaju ugovori raskidaju. Ako se to potvrdi, MOL će morati platiti Hrvatskoj svu izgubljenu dobit. Morao bi vratiti sav novac koji je Ina ostvarila u poslovanju, kao i podmiriti gubitke nastale u plinskom biznisu. Za razumijevanje međusobnih tužbi Vlade i MOL-a plinski biznis je krucijalan. Hrvatska se GUPP-om obvezala plin preuzeti na sebe, međutim ne cijelo poslovanje, već isključivo veleprodaju, što je štetno za Hrvatsku. MOL-u je ostala proizvodnja, a dobio je i dodatni ugovor koji su hrvatski direktori potpisali 31. srpnja 2009., a koji je na snazi do 1. listopada 2014. U njemu je ugovoreno da idućih 15 godina MOL ima pravo na zajamčenu cijenu koja je izračunana po “ruskoj formuli” i višestruko je veća od cijene od 0,7 kuna po kubičnom metru po kojoj Ina proizvodi plin.
Zaštićen je i kod uvozne cijene jer ugovor daje za pravo da se cijena povećava proporcionalno cijeni plina na tržištu, ali istodobno garantira visoku cijenu u slučaju da plin pojeftini jer se tada cijena snižava samo od jedan do dva posto. S obzirom na to da je cijenu plina za potrošače država garantirala, a bila je niža nego ona ugovorena u ugovorima o plinskom poslovanju. Prirodni plin, koji vodi “plinski biznis”, mora stvarati gubitke – ali su oni umjetno stvoreni, tvrdi Hrvatska.
Odšteta će se od MOL-a potraživati i zbog neizvršenja ulaganja definiranih u Dioničarskom ugovoru iz 2003. Ulaganja u rafineriju Sisak nikad nisu započeta, a u Rijeci je završena samo prva faza. Izbjegnuta su, dakle, ulaganja od oko 800 milijuna eura. Ukupne investicije Ine su se od 3,1 milijardu kuna iz 2009. smanjile na 1,3 milijarde u 2012., što je pad od gotovo 60 posto, a Hrvatska tvrdi da je to posljedica odluka MOL-a.
Sporna lista ovlaštenja
To je moguće zbog LODO-a, takozvane “liste ovlaštenja za donošenje odluka”, na kojoj su direktori koji donose odluke bez uprave. To je suprotno hrvatskim zakonima i predmet je arbitraže. Uz pomoć LODO-a se moglo donositi odluke protivne ugovoru iz 2003., a Hrvatska će i zbog toga tražiti odštetu. U arbitraži se tvrdi da Ina nije ulagala u koncesije u inozemstvu, a MOL je isto radio pa je “na račun Ine povećao rezerve ugljikovodika”. Postoji još prijepora poput odluka za tržište Srbije u kojoj danas MOL ima 50-ak crpki, a Ina nije prisutna iako je ugovorom zabranjen izlaz MOL-u na tržišta na kojima Ina posluje u regiji.
mađarui imaju na skrbničkim preko 50%+1 dionicu. i kaj da se tu napravi. pametne vlade ne ispuštaju iz ruku dionice a ne sad aovaj cirkus