Nekada su bile dive. Najrafiniranije predstavnice ionako visokog društva zagrebačkih vila, kao ideala građanskog stanovanja. Prednjačile su u svim njegovim uzvišenim odlikama: besprijekorno oblikovane i diskretno ukrašene, uzorno prostorno komponirane i funkcionalno organizirane, komforne i ležerne, intimne i reprezentativne i, iznad svega, promišljeno uronjene u svoj nezabilazni zeleni paspartu – u pejzaž, parkovni okoliš, perivoj ili šumu.
Bilo pitoreskno historicističke bilo elegantno secesijske, bilo pak rezolutno modernističke, sve odreda bile su dostojanstvene i samosvjesne i predstavljale arhitektonska opredmećenja najviših dosega građanskog privatnog života.
Što se s tim vilama dogodilo danas? Gdje je nestala njihova nekadašnja aura? Izblijedila? Zajedno s čitavim pripadajućim visokim kulturnim okvirom i njegovanim rezidencijalnim navikama? U potrazi za izgubljenom čarolijom, istražujemo neke od najeksponiranijih slučajeva. Za početak, podsjećamo se geneze i historijata zagrebačkog privilegiranog stanovanja.
Arkadija sjevernog obrežja Zagreba
Kao sljednice uzvišene stambene tradicije ladanjskog karaktera, daljnji potomci londonskog Regent's Parka iz prve polovice 19. stoljeća, s razigranim ljetnikovcima umetnutim usred raskošnog zelenila, ili pak kasnijih bečkih cottage-naselja s kraja toga stoljeća, u Zagrebu se 1880-ih u sjevernom predjelu grada počinje razvijati predio ljetnikovaca, prvenstveno na Josipovcu, odnosno današnjoj ulici Ivana Gorana Kovačića, ali i susjednom Rokovom perivoju, Rokovoj ulici, Tuškancu i Nazorovoj.Smješteni na najvrednjim sjevernim obrežjima grada, nadomak centru a opet u vlastitom idiličnom arkadijskom ugođaju, zagrebački cottagei dostojno nastavljaju svoje londonske ili bečke uzore – volumenski bogato razvedeni, razigrani i slikoviti, s kompozicijama krovnih streha, tornjića, trijemova i lođa, i u prisnom i pomno projektiranom skladu s bujnim prirodnim okvirom u kojeg su uronjeni.
Krajem devetnaestog stoljeća glavne eksponente povlaštenog stanovanja grade, među ostalima, Kuno Waidmann, Lav Hönigsberg, Janko Jambrišak, na Josipovcu, Jurjevskoj i Tuškancu.
Ljetnikovac Kune Waidmanna na Josipovcu
Obiteljski ljetnikovac Kune Waidmanna lijepi je sačuvani historicistički primjer u Ulici Ivana Gorana Kovačića na broju 17, iz 1893. Slobodne i dinamične kompozicije, s razvedenim krovištem na više razina, pročelja rastvorenih balkonima, verandama i terasama izvedenih u drvenoj konstrukciji, s drvenim stupovima, gredama, doprozornicima i tokarenim balustradama, čime podsjećaju na izgled i ugođaj alpskih kuća, primjeren okolnom šumovitom obronku no ujedno priskrbljujući Zagrebu i dašak živopisne buržoaske avanture. Ljetnikovac i danas dostojanstveno stoji, neokaljan naknadnim intervencijama, slobodno smješten u zelenilu svog bogatog perivojnog okvira kojemu se bezrezervno otvara.
Secesijske vile na Tuškancu
Na visoko postavljeni historicistički model dostojno odgovaraju i vile secesijskog razdoblja. Skladna i elegantna je, na primjer, vila arhitekta Aladara Baranyaija, koju arhitekt gradi za vlastitu obitelj na Tuškancu 18, 1910.-1911. Jednostavnog i kompaktnog volumena, s upečatljivim mansardnim krovom i prepoznatljivim asimetrično postavljenim polukružnim istakom u prizemlju, s natkrivenim bočnim trijemovima, rafiniranih detalja i znalačke uporabe materijala – vila snažno asocira na elaborirana ostvarenja znamenitog bečkog secesijskog arhitekta Josefa Hoffmanna u bečkoj koloniji vila Hohe Warte. Ovom vilom, uokvirenom pomno projektiranim okolišem i ružičnjakom u predvrtu te ozelenjenom pergolom, Baranyai postavlja visoki standard udobnog života u neposrednom kontaktu s prirodom te definira prototip za čitavu četvrt vila koja će se oko nje razviti na Tuškancu i Cmroku u daljnjih par godina. Baranyaijeva vila i danas je u stambenoj namjeni i uščuvano nosi svoje visoke godine, a trenutno je u fazi obnove.
Od secesijskih vila razvedene prostorne dispozicije, raspostranjene prizemno na čitavoj površini parcele ističe se pak Baranyaijeva Vila Ilić, na susjednom Paunovcu 7, iz 1918.-1920. Neobično elaboriran stambeni program, udomljen u bogatim i reprezentativnim interijerima opremljenim najfinijim materijalima, mobilijarom i detaljima, ali isto tako i razrađenim zonama za život na otvorenom – teniskim igralištem, vrtno-parkovnim površinama i terasama – uokvirenim trijemovima i promenadnim kolonadama s pergolama koje ih prostorno definiraju i organiziraju, vila je bila vrhunac buržoaske legerezze – primjer raskošne građanske palače obilježene ambicijom Gesamtkunstwerka: totalnog umjetničkog djela. Svojim razvedenim prostornim planom i naglašeno visokom razinom oblikovanja, opreme i izvedbe, vila neobično asocira na svoj uzvišeni uzor – čuvenu secesijsku Palaču Stoclet arhitekta Josefa Hoffmanna u Bruxellesu iz 1905.-1911. Vila Ilić tridesetih je godina prešla u vlasništvo industrijalca Vlatka pl. Deutsch Maceljskog, 1942. godine adaptirana je pak u rezidenciju tadašnje vlade, dok je danas u funkciji Centra za rehabilitaciju djece i mladeži. Logikom promijenjene funkcije vila nepovratno gubi svoje glamurozne atribute i osim što razvijenim prostornim okvirom odiše reminiscencijama na klimaks svoje luksuzne kozmopolitske mladosti, danas je ostarjela do neprepoznatljivosti.
Od secesije prema modernizmu – iskorak Viktora Kovačića
Kao ključna kopča između vila secesijskog razdoblja i nove generacije modernističkih vila svakako se ističe Vila Frangeš Viktora Kovačića, remek-djelo „oca hrvatske moderne arhitekture“, izgrađena za kipara Roberta Frangeša Mihanovića na Rokovom perivoju 2, 1910.-1911. Ona pak stilski zaokreće prema anglosaksonskim utjecajima „domestic revival“ stilizacije, „kompozicije naglašenog intimizma, slikovitosti i sceničnosti za pojedine sekvence korištenja unutarnjeg i vanjskog prostora, gdje je vrt sastavni i jednakopravni segment stanovanja“ (A. Laslo). Ležerna kompozicija krovišta, istaknuti trijem, efektni prozorski erker, no isto tako i zamjetna redukcija ornamenta te besprijekorno funkcionalno organizirani tlocrt prožet rafiniranom ambijentalnom kvalitetom najavljuju evidentni ranomodernistički zaokret. Vila se danas nalazi u sastavu i pod upravljanjem Muzeja grada Zagreba, i u njoj se čuva ambijentalna zbirka Frangeša Mihanovića, među ostalim i dijelovi mobilijara koji su bili odstranjeni prigodom restauracije zagrebačke Katedrale i Franjevačke crkve u Klanjcu te ugrađeni u interijer vile.
Modernističke vile i tradicija građanskog stanovanja
Ranih tridesetih godina nastupa val izgradnje sjajnih modernističkih vila koje podjednako senzibilno i suptilno nastanjuju vrijedna zelena rezidencijalna područja Zagreba. Impresivno je već i rano ostvarenje čitavog ansambla vila u Novakovoj ulici, prepoznatljive oblikovne koherencije i iznimno visoke urbane i arhitektonske kvalitete, koje nastaje u razdoblju od 1930. do 1941. godine. Među njima se posebno ističe Vila Spitzer, antologijska modernistička vila i prva izgrađena kuća u kompleksu Novakove ulice, arhitekata Mladena Kauzlarića i Stjepana Gomboša iz 1930.-1931. Čista bijela prizma, ravnih ploha pročelja i savršenih proporcija, s horizontalnim potezom prozora kata i krovnom terasom natkrivenom pergolom, izvedena u skeletnom sustavu i armirano-betonskoj konstrukciji oličenje je temeljnih principa moderne arhitekture kako su oni bili definirani kroz Le Corbusierovih znamenitih „5 točaka nove arhitekture“ iz 1926. godine. No istodobno, i što je za hrvatsku modernu arhitekturu specifično, ova kuća u potpunosti uvažava svoj neposredni urbani kontekst, sjajno sjedi na zahtjevnom kosom terenu i pruža senzacionalne panoramske poglede na grad, uključivo i tornjeve katedrale. Ujedno je ostvaren i iznimno kvalitetan i komforan modernistički interijer, otvorenog, „tekućeg“ funkcionalnog prostora, do detalja opremljen najmodernijim mobilijarom čistih linija i novih materijala.
Ovo vrhunsko ostvarenje najčišće moderne arhitekture moglo je stajati uz bok poznatim Le Corbusierovim vilama toga doba izgrađenim tek koju godinu ranije (npr. glasovita Le Corbusierova Vila Savoye u Poissyju iz 1929.-1931. ili pak Vila Stein u Garchesu iz 1927.). Zagrebačku vilu gradi Vilim Spitzer sa suprugom Serafinom, uspješni zagrebački veletrgovac ugljenom, koksom i drvom, koji ovo avangardno zdanje dalekovidno razvija u poslovno i kulturno bujajućem miljeu međuratnog Zagreba. Danas je vila naknadnim intervencijama grubo uništena. Najinvazivnije je zatvaranje krovne terase, čime su poremećene sveukupne proporcije i kompozicija kuće. I tako se od najčišćeg simbola hrvatske međuratne moderne arhitekture vila pretvorila u eklatantni slučaj neprihvatljivog tretmana. Nekoć dominantnu modernističku divu dostigla je nezasluženo okrutna sudbina.
Sublimacija regionalnog u susretu s internacionalnim
Kada se uspostavljenoj apstraktnoj misli modernog koncepta pridoda i druga prepoznatljiva odlika hrvatskog modernističkog prosedea – tradicija sublimiranih regionalnih graditeljskih elemenata, na pomolu je posebno uzbudljiv susret kakav je postignut, na primjer, u slučaju karizmatične Vile Blažeković arhitekta Drage Iblera, u Zamenhoffovoj 1 iz 1936.-1937. Motivi dvostrešnog drvenog krova, drvenih elemenata i konstrukcije, fuzioniranih pak s otvorenim prostornim planom, skeletnim sustavom, funkcionalno organiziranim tlocrtom, velikom otvorenom terasom i neprekinutim potezima velikih ostakljenih stijena, stvaraju rafiniranu, kritički revidiranu regionalnu notu inače neupitnog internacionalnog modernizma. S tijelom kuće koje u fronti još i konzolno lebdi nad masivnim kamenim potpornim zidom dobiven je inovativan i upečatljiv spoj utjecaja neposrednog konteksta i autonomne arhitektonske misli. Sve ove teme prisutne su u vili i danas, kao potvrdi opstajuće svježine i kvalitete ove mladolike osamdesetogodišnjakinje.
Slične atribute na svoj način razvija i dojmljiva Vila Deutsch u Vončininoj ulici 20, arhitekta i kipara Frane Cote iz 1937. O njoj Aleksander Laslo piše: „Visokokomforna obiteljska rezidencija s bogato stupnjevanim stambenim prostorom: predvorjima, salonima, zimskim vrtovima, lođama i balkonima, krovnom čajnom terasom, odvojenim stanom posluge, raskošno uređenim predvrtom te bazenskom terasom u zaleđu. Uopće prva zagrebačka obiteljska kuća opremljena osobnim dizalom, čime se arhitekt vješto oslobodio ograničenja uvjetovanih iznimno zahtjevnom konfiguracijom terena i ostvario virtuoznu ekspresivnu volumetrijsku kompoziciju obiteljske kuće na strmom obronku. ...
Cota je vilom Deutsch dosegao vrhunac apstraktnoga oblikovnoga govora i radikalne stereometrijske, upravo klesane čistoće i dao jedno od najsnažnijih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture. Vrhunski primjer funkcionalizma u hrvatskoj arhitekturi internacionalnog stila, s naglašenim obilježjima kritičkog regionalizma.“ Premda su joj godine odnijele nešto od nekadašnjeg sjaja, vila je i dalje ostala u izvornoj stambenoj namjeni, relativno dobro podnoseći teret nakupljenih godina.
Dive koje traju
Generalno gledajući, stare dame visokoga zagrebačkog rezidencijalnog društva zbog svojih oblikovnih i prostornih kvaliteta i neosporne kompozicione ljepote dostojanstveno odolijevaju zubu vremena.
Struktura im je i dalje postojana i čvrsta, a sačuvani zeleni prirodni okvir i dalje komplimentira i nadopunjuje njihovu ljepotu. Doduše, zasigurno bi im dobro došli mali zahvati pomlađivanja. Nikako, međutim, radikalni kirurški nož (osim u slučajevima nužnog odstranjiivanja nedopustivo nadodanog tkiva). Pogotovo ne zahvati kakvog zlonamjernog stručnjaka ili pak nevještog šarlatana – takvih iskustava imaju i previše. Pomogao bi im tek dodir pravoga znalca. I male doze botoksa. Primijenjene ciljano, decentno i gotovo neprimjetno – da se fizionomija i izraz lica ne promijene, već tek osvanu začuđujuće osvježene i pomlađene. I tako vile postaju svevremene. Preparirane za vječnost. Dive. Kao Sophije Loren hrvatske arhitektonske scene.
>>Raskošne vile nitko neće – zbog emocija precjenjuju im vrijednost