Svako malo prvi hrvatski predsjednik u Zagrebu dobiva spomenik, trg ili ulicu. Gotovo da je trećina Zagreba već bila predviđena za neko njegovo obilježje. Ali i nakon šest godina od smrti dr. Franje Tuđmana političari, obitelj Tuđman i urbanisti nikako da se dogovore koja bi lokacija mogla postati betonska ili travnata ploha za njegov spomenik. U tih šest godina Tuđmana se, što zbog urbanističkih vizija grada i drugih "razloga struke", a što iz kojekakvih "objektivnih razloga", već prošetalo od Rudolfovih vojarni i Mimare do Sopota. A kako "stručne rasprave" još traju, vjerojatno će se šetnja nastaviti. Osim, ako se doista ne ostvari obećanje gradonačelnika Bandića kako će na vertikali od Lisinskog do "Karingtonke" negdje "ugurati Franceka".
Kome je prije dvadesetak godina bilo i u peti da bi se u Zagrebu razmišljalo o spomeniku dr. Franji Tuđmanu? U to valjda nitko nije vjerovao, osim njega samog. Jednako tako, mnogi nisu vjerovali ni u njegove predizborne govore, što otvorene, što u aluziji, o "samostalnoj Hrvatskoj". Svi koji su si tepali da su politički realisti takvu su mogućnost smatrali neodgovornom budalaštinom "Titova generala".
Mislilo se da fantazira. Dok komunisti, zatečeni rušenjem Berlinskog zida i slutnjom kraha komunizma, a zastrašeni rastom Miloševićeva kulta i ikonografijom njegovih uspaljenika buncaju o "jugoslavenskoj sintezi", tek osnovane političke stranke udružene u Koaliciju narodnog sporazuma uvjerene su da je konfederalna Jugoslavija hrvatski povijesni i politički maksimum. Na Tuđmanovoj i HDZ-ovoj strani od politički znanih lica samo su dvojica političkih robijaša Hrvoje Šošić i Ivan Zvonimir Čičak.
Koliko su "realisti" prije prvih slobodnih izbora bili realni, vidjelo se po tome što su "ispitivanja javnog mnijenja" predviđala pobjedu eks-komunista i Ivice Račana, očekivala "dobar rezultat" Koalicije predvođene političkim legendama, Savkom i Tripalom a trijumfirala je "stranka primitivaca", predvođena Tuđmanom. Pokazalo se da je Tuđman, za razliku od svojih poznatijih i omiljenijih političkih suparnika, imao političku viziju. Onase mnogima tada činila somnambulnom, političkim mjesečarenjem "starog čudaka".
Ali on je očito bio uvjeren u svoju povijesnu misiju, da je upravo on taj koji će ostvariti viziju o samostalnoj hrvatskoj državi. Tuđmanu se može uputiti stotinu zamjerki, zašto je nešto napravio ovako, a ne onako, zašto ovo, a ne ono. Ali činjenica jest da je pod njegovim vodstvom stvorena Hrvatska, i da je hrvatsku državu željela velika većina njezina pučanstva.
Republika Hrvatska je činjenica koja potire većinu mogućih zamjerki njezinom prvom predsjedniku. Nekima to može izgledati kao fetišizacija države, no ta država nije stvorena ni pučem, ni revolucijom, nego demokratskom voljom većine. Dr. Franjo Tuđman bio je spiritus movens te države i njezin prvi predsjednik, što su dva dovoljna razloga za spomenik u glavnom gradu. Zato spomenik Tuđmanu ne može biti prepušten jedino volji i energiji zagrebačkog gradonačelnika.
Dr. Tuđman nema u glavnom gradu spomenik ne zato što se ne bi moglo dogovoriti u koju ulicu ili na koji trg njegov spomenik smjestiti, nego zato što ne postoji šira politička volja da se to učini. Kako te volje nema, sve se i razvlači i traje šest godina i razmišlja se kako će se negdje "Franceka ugurati". Ne bude li je, sve će trajati još barem šest.
Kada postoji politička volja, sve klizi i ide glatko. Ima li boljeg i svježijeg primjera od spomenika Nikoli Tesli? Da nije bilo političke volje, Teslin spomenik i dalje bi ostao u dvorištu Instituta Ruđera Boškovića. Bez te volje spomenik Tuđmanu ostat će pak prazna politička priča.