Uhićenje kao oslobođenje

Možda će nekome zvučati cinično, ali neočekivano uhićenje generala Ante Gotovine kao da je donijelo nekakvo psihološko oslobođenje HDZ-ovim političarima. Ne, naravno, onoj prvoj stranačkoj ligi, u kojoj su, primjerice, Ivo Sanader, Andrija Hebrang ili Vladimir Šeks, koja svojim javno izgovorenim riječima o bilo kojoj temi oblikuje kolektivni stav stranke koji se potom ponavlja i brani na svim razinama.

Oni su o generalu Gotovini mogli govoriti kad su htjeli i što su htjeli, mogli su ga zvati da se preda, govoriti da ga treba locirati, uhititi i transferirati, poručivati da on jest heroj Domovinskog rata, ali da nije iznad zakona, apelirati na njega da obrani svoju i hrvatsku čast pred sudom i oslobodi Hrvatsku teškog utega koji je usporava na putu prema europskim integracijama... Ljudi iz prve postave imali su slobodu govoriti.

Uhićenje generala Ante Gotovine nevidljivih je okova oslobodilo sve ostale stranačke slojeve. Sad mogu bez sustezanja pokazivati emocije, govoriti o ratnom generalu kroz čiju je optužnicu optužena Hrvatska i čiji je najveći grijeh što je branio vlastitu domovinu. Bez ikakva straha sad baš svi HDZ-ovi političari mogu izjavljivati kako je general Gotovina heroj Domovinskog rata, kako je nevin optužen, javno mu pružati potporu i govoriti o njegovoj žrtvi.

Ne moraju se više brinuti hoće li time razljutiti Carlu del Ponte ili nekog skandinavskog ili britanskog dužnosnika koji će potom hitro nazvati hrvatskog premijera kako bi mu izribali uši zato što njegovi ljudi slave čovjeka optužena za ratne zločine. Zvuči cinično, ali kao da tek sad kad je general u haaškom pritvoru, kad je njegov slučaj iz područja politike prebačen na područje prava, svi oni mogu slobodno disati i govoriti što uistinu misle i osjećaju.

Na licima HDZ-ovih saborskih zastupnika, primjerice, nema više nelagode koja se vidjela svaki put kad bi ih netko zatražio da nešto kažu o generalovu bijegu. Svaka im se riječ tada činila opasna i radije su se povlačili. A osjećali su i mislili zapravo isto što i danas, podudarajući se u tome s osjećajima i mišljenjem većinskog dijela naroda.
Šutnja na koju su bili prisiljeni dok je međunarodna politika koristila bijeg generala Gotovine za pritiskanje Hrvatske sve ih je više gušila.

Najradije bi svaki dan vrisnuli protiv nepravde, glasno podsjetili europske birokrate tko je zapravo u agresiji na Hrvatsku bio žrtva, kako je sve uopće počelo i što bi bilo s nenaoružanom i nespremnom Hrvatskom da nije u tom trenutku bilo ljudi kao što je Ante Gotovina, kao što su Mladen Markač, Ivan Čermak, Rahim Ademi, Janko Bobetko..., kao što su svi hrvatski nepoznati junaci koji su stali u obranu domovine. No, politika zna biti nemilosrdna. Ona na najvišoj razini donosi određene povlastice, ali katkad zauzvrat traži dušu.

Tako su ljudi koji su svojedobno i na splitskoj rivi pozivali koalicijsku vlast da zaštiti Domovinski rat od povijesnog krivotvorenja i branitelje od nepravednih optužnica morali ušutkati sami sebe. Kao što su tada slijedili svog stranačkog šefa Ivu Sanadera na splitsku rivu, tako su ga slijedili i ove dvije godine otkako je kao premijer okrenuo ploču, što vođen željom da upravo on otvori Hrvatskoj vrata Europske unije, a što pritisnut ultimatumima te iste Unije.

Prebacivanjem generala Gotovine u pritvor, ma koliko im je to bilo šokantno i mrsko, svi su Sanaderovi ljudi dobili mogućnost da se ponovno vrate sami sebi. Sad mogu javno suosjećati s ratnikom na čija je leđa, kako je nakon što je odslušao optužnicu protiv Gotovine rekao Dražen Budiša, stavljen pretežak teret da obrani i sebe i Hrvatsku.