Ujedinjenje ljevice izazvalo nove podjele; osnovali SPD kako bi srušili SDP

Ako su negdje podjele na ljevici izraženije nego u Hrvatskoj, onda je to u Bosni i Hercegovini. Uz nacionalnu fragmentaciju, na sceni su i podjele izazvane osobnim interesima, animozitetima... Iz nekadašnjeg Saveza komunista BiH, odnosno Socijaldemokratske partije (SDP) kao njegova samoproglašenog nasljednika, u proteklih četvrt stoljeća izrodilo se desetak drugih stranaka. Podjele su bile bolne, obilježene osobnim optužbama, uvredama, diskreditacijom.

U svim podjelama i sukobima imale su te stranke i nešto zajedničko, a to je da su kadrovski i politički bile vezane uz većinski bošnjačka područja, a i u strateškom pogledu bile su uvijek na crti bošnjačke nacionalne politike. Kao takve nikada nisu ni imale realne šanse, a mnogi će reći ni ambicije, proširiti se na hrvatsko i srpsko biračko tijelo. Tako je “građanski” politički predznak svih tih stranaka bio i ostao fikcija. Baš kao i ideja ponovnog ujedinjenja ljevice (barem) kod Bošnjaka.

Danas kada Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić, upravo zaklinjući se u ujedinjenje ljevice, ponovno osnivaju novi politički projekt, jasno je kako od toga neće biti ništa. Njihov Pokret za socijalnu pravdu i demokraciju (SPD), čije su temelje na živom pijesku iskopali prošlog tjedna, unaprijed je osuđen na propast kao projekt ujedinjenja ljevice, i to iz jednostavnog razloga - jer ga je SDP doživio udarom na sebe kao i dalje vodeću lijevu stranku kod Bošnjaka. Mogućnost suradnje sa svojim “disidentima”, Lagumdžijom i Komšićem, glatko je odbačena u SDP-u, a moglo bi se reći kako je aktualnom čelništvu te stranke i laknulo što se konačno može riješiti svojih nekadašnjih lidera. Sve podsjeća na dosadašnje raskole među “drugovima”.

Vjerovalo su da su šanse za ujedinjenje bošnjačke ljevice porasle nakon prošlogodišnjih izbora uspostavom Bh. bloka, koji je dugoročno trebao dovesti do jedinstvenog političkog djelovanja SDP-a, Komšićeve Demokratske fronte (DF), Naše stranke (NS) i drugih stranaka slične orijentacije. Odlukom DF-a da se prikloni SDA u uspostavi vlasti, projekt Bh. bloka doveden je do propasti, a ono što sada na “ujedinjenju ljevice” poduzimaju Komšić i Lagumdžija, po mnogima je blijeda repriza tog neuspješnog procesa. Mnogi se pitaju što to novoga mogu ponuditi oni koji su godinama, pa i desetljećima, vodili ljevicu i doveli je tu gdje jest – na marginama političkog života u Bosni i Hercegovini.

Novi SPD, dakle, dodatno će produbiti podjele na ljevici i pojačati personalne sukobe zbog kakvih su u nove stranačke, uglavnom neuspješne, projekte već kretali neki od inicijatora ovog tzv. pokreta. Što se tiče lijevo orijentiranih birača, oni će biti samo još više zbunjeni i demotivirani za izlazak na izbore. Jer ne samo što novi politički projekt skraćenicom podsjeća na SDP, nego što su i ključni protagonisti starih i novih stranaka isti. I nije tu riječ samo o Lagumdžiji i Komšiću kao perjanicama tog novog SPD-a. Neki od onih koji s njima rame uz rame najavljuju “novi projekt” i po tri su puta mijenjali stranački dres, odlazili i vraćali se pod okrilje SDP-a ili njegovih političkih derivata. Zbog svoje otvorene probošnjačke politike te stranke, pokreti i političari odavno su izgubili priliku za pridobivanje naklonosti značajnijeg broja birača među Hrvatima i Srbima.

Uz tu nepobitnu činjenicu, ovo valjanje u vlastitom blatu, socijaldemokracija koja se organizira u Sarajevu još dugo neće i ne može biti išta ozbiljnije od slabe oporbe ili priljepka ključne bošnjačke stranke – SDA. U zemlji neuređenih nacionalnih pitanja i političko-personalnih antagonizama, nikakvi SDP-i, SPD-i ili drugi socijaldemokratski projekti nemaju šansu za uspjeh. Osobito, ako se pokretima lukavo biraju imena (SPD) kako bi lakše asimilirali svog “velikog brata” (SDP).

Da bi dobili priliku stvarati socijaldemokratsku političku opciju koja će uživati potporu izvan bošnjačkog biračkog tijela, sarajevski socijaldemokrati iz svih stranaka i pokreta moraju pomoći da se riješe nacionalni odnosi u BiH.

Oni, međutim, uglavnom dolijevaju ulje na vatru i podižu međunacionalne tenzije. A i kako od onih koji ne mogu pomoći sami sebi očekivati da pomognu podijeljenom bh. društvu i komplicirano uređenoj državi s tri ratoborna naroda i zbunjenim građanima?