Izbor novog poglavara Srpske pravoslavne crkve od prve je proglašen pozitivnim iznenađenjem: Porifirije Perić nije u konklavu ušao ni kao favorit ni kao autsajder, a izišao je iz nje kao pobjednik od kojega se očekuje da opravda pobjedu. Dok je samo sudjelovao u nekim neslužbenim igrama na sreću, mitropolit zagrebačko-ljubljanski nosio je i prednosti i hipoteke svoje dosadašnje funkcije.
Hrvatska još uvijek nije preporučljiva roba u cijeloj Srbiji, pa ni uz Vučićevu pohvalu da je to „ozbiljna država“; posljednja biografska činjenica o zagrebačkome mitropolitu mogla je objektivno otežavati njegov položaj u utakmici za pravoslavnoga prvaka u Srbiji. S druge pak strane, u Hrvatskoj nije nestala pravoslavna zajednica, kako se, iz ovih ili onih razloga, najčešće nesretnih, smanjivao njezin utjecaj (i broj), pa je bilo razumno okrenuti se pravoslavnim „prečanima“ i nagraditi njihovu vjernost Pravoslavnoj crkvi.
Sa te strane gledano, episkop Porfirije nije iznenađenje, a može biti pozitivan događaj i za katolike, uspije li ostvariti svoju svečanu proklamaciju da će tamo gdje su Srbi nastojati da „drugima bude prijatelj“.
Što je u konačnom rezultatu bio Vučićev utjecaj, a što Božja volja, nikad se neće saznati. Više to nije ni najvažnije, ako se ne pretpostavi pesimistično da je novi episkop dužniji svome zemaljskom predsjedniku nego nebeskome vladaru. Oltar i tron su i tamo vrlo blizu: Srbija se ubraja u tranzicijske pravoslavne zemlje u kojima su granice između svjetovne i crkvene vlasti jako tanke i prohodne.
Tako je, uostalom, i u katoličkim zemljama koje su prešle iz komunizma koji je „ubijao Boga u čovjeku“ na pluralnu demokraciju u kojoj je vjera postala utoliko značajnija činjenica što je desetljećima bila potiskivana ili zabranjivana. Na taj se način, ustvari, proizvodila i pohranjivala buduća duhovna energija koja je ušla i u politički prostor kad se on ispraznio od velikih i opasnih ideoloških zabluda o veličini rase i jednakosti klasa. Kad je umrla komunistička ideologija, religija je oživjela i u državama koje nisu bile zahvaćene komunizmom, kao i u zemljama koje nisu ugrožene islamizmom. Svuda, dakle. Sociolog Nicolas Baverez tvrdi da je religija u 21. stoljeću zamjena za velike ideološke sisteme iz prethodnoga stoljeća koji su se srušili od neostvarivih ambicija; ljevica, po njegovu mišljenju, čini veliku pogrešku što zanemaruje činjenicu da nekoliko milijardi ljudi više ne vjeruje ni u komunizam ni u fašizam.
U katoličkoj semantici vjera je temeljna duhovna vodilja čovjeka, na jedan način dok je na životu, na drugi poslije smrti; zasnovana na zbiru univerzalnih vrijednosti, ona je vodič i izvan Crkve. Čuveni hrvatski teolog Tomislav Šagi-Bunić smatrao je da nije isto biti Hrvat i biti katolik, isključujući na taj način religiju iz krivice za promašene politike. Na našim trusnim područjima Crkva se nije mogla isključiti iz odgovornosti za naciju, što je, ovako ili onako, dolazilo do izražaja kad bi nacija bila ugrožena, izvana ili iznutra, stvarno ili umišljeno. Kod pravoslavaca je bila nacionalna i po svojoj organizaciji pa je iz te dušebrižničke pozicije znala i na hrvatsko susjedstvo viriti više preko plota nego što je gledala u svoje dvorište.
Iz te perspektive, činila je tendencioznu selekciju, otkrivala žrtve samo na svojoj strani, među Srbima; ne bi to bilo sporno da nisu žrtve množili s deset, i da se nisu zaustavljali kad je trebalo računati i stradale na drugim stranama. Tko vjeruje, mora vjerovati da je Bog u SPC-u napravio dobar izbor i da će novoga episkopa voditi ljubav prema drugim narodima i svakom čovjeku; a tko ne vjeruje, treba se nadati da episkop Porfirije ima snage da ne popusti pod iskušenjem da mu „stvar srpstva“ bude ispred i iznad vjere. Nije mala stvar da je na čelo SPC-a došao čovjek koji je prije toga šest godina vodio pravoslavnu ispostavu u Hrvatskoj, a da nije bio ni u opoziciji prema državnim vlastima ni u konkurenciji prema Katoličkoj crkvi ni u izolaciji od građanske i intelektualne elite. Može, dakle, biti stabilan i pouzdan most, prohodan za dijalog među dvjema kršćanskim crkvama, koje su dijalog prekinule prije 30-ak godina (a ni prije ga nisu puno prakticirale); među državama koje pravi dijalog još nisu uspostavile i među narodima koji se plaše otvaranja isto toliko koliko ga i žele.
Dugo se gomilalo nepovjerenje među kršćanima u jugoslavenskoj državi, i među samim vjernicima, ne samo u crkvenim vrhovima, da su nove države stvorene i pod tim hipotekama. Time što su ostavljale otvorenima najteža pitanja iz rata, jasenovačke i ustaške žrtve, i četničku politiku (i pokolje), komunističke su vlasti gurale probleme rata pod tepih, i pred crkvene vođe iznosile kosti da se glođu o žrtvama i o zločinima, s imanentnim pitanjem o njihovoj krivici.
Skrivajući religiju, komunizam je, zapravo, odgajao buduće vjernike, iz uvjerenja ili iz interesa; kad su došli do slobode, pogodio ih je rat i reducirao njihovu slobodu na vjernost naciji; zna li se koje su sve pravoslavne ličnosti zagovarale „zajednički krov“ za sve Srbe, nije teško zaključiti kakvo su nepovjerenje prema pravoslavlju izazivali kod katolika. Rat za hrvatsku državu bio je u nekoj mjeri i vjerski rat, u radikalnim pravoslavnim interpretacijama nastavak rata koji je prema Srbima vodila ustaška država. Na katoličkoj, hrvatskoj strani, kardinal Franjo Kuharić skrupulozno je pazio da se agresija na Hrvatsku ne pretvori u rat protiv Srba; bio je u tome dosljedniji od vlasti. Crkva u Hrvata bila je listom za hrvatsku državu, zauzimala se kod Franje Tuđmana za prava Srba više nego same državne vlasti; ona se u teškim vremenima kvalificirala kao buduća snaga pomirenja.
Kod SPC-a nije bilo jakih ličnosti koje bi odgovarale Slobodana Miloševića od agresivne velikosrpske politike; s njenog su vrha branili „zajednički krov“ za sve Srbe i napadali „krvožedje“ Hrvata. Tko je u stanju izvesti narode iz toga vremena napravit će veliku stvar za sve ljude, bez razlike na kojoj su strani bili, pravoj ili krivoj. U srpskom pravoslavlju Crkva je nacionalna, ali se proteže i na sunarodnjake iste vjere u susjednim državama; taj set pitanja politički nije riješen raspadom bivše države, a čeka novoga poglavara kao vrući krumpir koji još mora guliti.
Zato i Crnu Goru i Makedoniju zanima kako će se autokefalnost njihove pravoslavne crkve razvijati u mandatu episkopa Porfirija, a Hrvatsku kako će pozitivan duh novog poglavara utjecati na odnose pravoslavaca i katolika. Njegov uspon od mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga do episkopa Srpske pravoslavne crkve bio bi važan za hrvatske vjernike i jedne i druge crkve da i nije najavio da će s novoga položaja drukčije gledati na Hrvate i na Hrvatsku, pozitivnije nego što su to činili njegovi bliski prethodnici. Očekivanja bi se mogla usporediti s trofejnim trenerima neke sportske momčadi kad mijenjaju klub unutar istoga natjecanja. Na njemu je odgovornost da približi pravoslavce i katolike, Srbe i Hrvate, na prostoru bivše Jugoslavije, prije svega u njihovim matičnim državama, i da, koliko je do njega, odškrine vrata za ekumenski dijalog između dviju kršćanskih crkvi.
I najobičnijim vjernicima, kamoli teolozima, jasno je da su kršćanske crkve podijeljene na ritualu, a ne na ozbiljnim teološkim i moralnim pitanjima. Udaljenost se, dakle, mjeri političkim (para)metrima, više nego vjerskim, komunikacija više podliježe zakonima političke konjunkture nego temeljnim prosudbama teologa. Dolazak pape Franje u Beograd za jednu se stubu čini lakšim, ili bližim, nego što je bio za pontifikata Ivana Pavla II.; Poljak je za taj put trebao dobiti vizu u vidu obveznog posjeta Jasenovcu (koji nikad nije posjetio jugoslavenski državni poglavar). Iz svega što je Porfirije govorio kao mitropolit, ili što mu se pripisuje da je rekao u Zagrebu, ne čini se da bi on mogao biti prepreka papinu dolasku u Beograd. Vrijeme dolazi da se o tome može realnije govoriti; nije počelo vrijeme da papa sprema kovčege.
Još će se pitati Aleksandra Vučića treba li mu pomoć katoličkog poglavara da uvede Srbiju u obećanu Europsku uniju. A možda će sepitati i njegova saveznika Vladimira Putina; ruskom bi vladaru, ako ga Zapad nastavi izolirati koristeći njegove pogreške, dobrodošao vatikanski prozor da ne ostane bez zraka u zagušljivoj krčmi, u koju on sve više pretvara Rusiju svojom diktatorskom rukom. A i papa bi mogao razmisliti, ako se strateške činjenice ne promijene, može li u ime visokih interesa ekumenizma zanemariti da ruski predsjednik grubo krši ljudska prava i ugrožava susjedne narode. Papina istočna politika možda je dobila jednoga saveznika, ali nije riješila sve prepreke koje joj stoje na putu.
U Hrvatskoj su, u prvim reakcijama, precijenili što može učiniti novi čovjek na čelu jedne stare, trome i moćne institucije, koliko god plemenit i dobronamjeran bio u svojim izjavama i namjerama. Želje su olako proglašene za stvarnost. Nije Porfirije Perić, nekad bi se reklo Lala, kao što se nekad govorilo za Vojvođane, postao Hrvat zato što je šest godina živio u Hrvatskoj; nije postao katolik zato što je s kardinalom Bozanićem ruku pod ruku prošetao Zagrebom.
On je Srbin koji je Hrvatsku doživljavao kao svoju „drugu otadžbinu“, pravoslavac koji je s katolicima vodio dijalog o crkvenim i svjetovnim pitanjima. Opravdano je očekivati da će djelovati kako govori i da neće dolijevati ulje na vatru hrvatsko-srpskih sporova kojima su i crkve, kako u kojem ratu, obično pomagale. Malo je Srba i Srbijanaca koji su se izjašnjavali o „dragoj Hrvatskoj“, kao što je on učinio u hramu sv. Save. To obvezuje Hrvate da mu ne prave teškoće pred Srbima tako da ga svojataju ili uzdižu na rang svoga sveca, zaboravljajući da je Vojislav Šešelj još u Srbiji i da nije sam. Četnički je vojvoda mrtvog Đorđa Balaševića proglasio „izdajnikom srpskog naroda“ da ne bi sa živim uglednicima mogao otići korak dalje, ako ga Hrvati previše slave i ako na Hrvate ne sikću njegovom mržnjom. Hrvati-katolici griješili bi ako bi sebi pripisivali veću važnost kod episkopa Porfirija na račun njegovih izjava o „drugoj otadžbini“ i „meni dragoj Hrvatskoj“. Nije Porfirije zbog toga i po tome hrvatski episkop, on je episkop Srpske pravoslavne crkve koji bolje razumije Hrvate i dublje poznaje Hrvatsku.
Nisu episkop Porfirije i kardinal Bozanić zamijenili mjesta; nemojmo preskakati cijelu epohu. Ali, svakako je značajna i pozitivna stvar da je na čelo SPC-a došao netko pomirljiviji od Pavla i moderniji od Irineja. U njegovim je rukama manji ključ za dizanje Alojzija Stepinca na rang sveca; ukine li tu blokadu, otvara vrata za iskrenije odnose s katolicima, ne samo u Hrvatskoj. Ne mogu crkve raščistiti ruševine koje su ostale iza ratova koje ni države ne znaju politički završiti, ako ne uspostave pravi, a ne prigodni ili nametnuti dijalog; mogu pripremiti duhovni teren na kojem će se graditi povjerenje.
U tom graditeljstvu, dragocjeni su ljudi uz obje crte koji su u stanju mudro i hrabro okrenuti ploču, gledati naprijed, a ne u retrovizoru stalno tražiti teška mjesta koja dijele. Gleda li se samo tko je sve stradavao, tome knjigovodstvu neće biti kraja, kao što to, najnovije, svjedoči i „Dara iz Jasenovca“. Ako sve ne mogu riješiti, probleme bi trebalo ostaviti za bolja vremena; treba ukloniti mržnju, ona je najveći problem. Bile nacionalne, kao pravoslavna, bile univerzalne, kao katolička, crkve su čuvari narodnoga identiteta, njegove povijesti i baštine.
I veliki čovjek kad dolazi na čelo velikoga pogona mora znati da će moćni pogon utjecati na njega koliko će on utjecati na funkcioniranje pogona. Kakva će sve biti dijalektika između episkopa Porfirija i Srpske pravoslavne crkve unaprijed mogu govoriti oni – ili Onaj – koji su ga izabrali. Iz hrvatske perspektive, razumno je očekivati da će djelovati prema prilikama u Srbiji, a ne prema željama i narudžbama iz Hrvatske.
Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Bude li se zalagao za istraživanje Jasenovca i istinu, onda će se otopliti odnosi. No siguran sam da prekodrinski neprijatelji ne podnose istinu. Kako bi naučili živjeti bez mitova.