Bliži se proglašenje pobjednika Večernjakova izbora osobe 2020. godine koja je bila posebno teška zbog pandemije koronavirusa koja je poharala cijeli svijet i potresa koji su pogodili Hrvatsku učinivši nam proteklu godinu najtežom od Domovinskoga rata.
Jedanaesteročlani žiri koji čine šestero znanstvenika i uglednih osoba iz javnog života Hrvatske te petero urednika i novinara Večernjeg lista između deset finalista odabrao je pobjednika. Tko je on, još vam nećemo otkriti.
Junaci, glumci, političari
Naime, s obzirom na to da se radi o jubilarnoj, desetoj dodjeli priznanja, i to baš u iznimno teškoj godini koja je iza nas, odlučili smo se za iskorak pa ćemo pobjednika proglasiti na potresom pogođenoj Banovini. Tako još jednom želimo pokazali bliskost i zajedništvo sa svim tamošnjim ljudima koji su pretrpjeli traume i velike štete u lanjskom potresu. No ne kanimo doći praznih ruku, odlučili smo u sklopu proglašenja pobjednika organizirati veliku humanitarnu akciju za pomoć deset obitelji čiji su domovi uništeni u potresu na Banovini. Akciju organiziramo uz pomoć vas, naših čitatelja i svih ljudi dobre volje s kojima ćemo zajedno pronaći nekoga tko je voljan očistiti bunar Vesni iz Majskih Poljana, darovati dvokrilni ormar Đurđi iz Sibića, donirati šindru šesteročlanoj obitelji Salamun iz Strašnika, pokloniti polovni automobil četveročlanoj obitelji Komić iz Siska...
Svi koji žele pomoći mogu se za detalje javiti na broj telefona u Večernjem listu 01/63 00 605 od 9 do 15 sati, a eventualne upite mogu poslati i na mail:
pomocbanovini@vecernji.net.
Pozivamo vas da nam se priključite u akciji i svečanosti dodjele priznanja Večernjakova izbora za osobu 2020. godine u kojem su bili nominirani političarka i humanitarka – dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić, prvi hrvatski glumac nominiran za najboljeg europskog glumca po izboru članova Europske filmske akademije – Goran Bogdan, poduzetnik koji je u izazovnoj prošloj godini uspio zadržati svih svojih više od 2500 zaposlenika – Tomislav Debeljak, šef odjela intenzivne njege na Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, liječnik s prve COVID crte – Marko Kutleša, političar čiji je dolazak na obilježavanje Oluje u Knin kao potpredsjednika Vlade iz SDSS-a najupečatljivija politička gesta ne samo 2020. godine – Boris Milošević, hrabra djevojka koja je svojom nesebičnom reakcijom za poplave ispod podvožnjaka Miramarske ceste u Zagrebu spasila život invalidnom vozaču potopljenog automobila zaplivavši u prljavu vodu kako bi mu pomogla otvoriti vrata – Mirna Mrčela, i službeno najbolji nastavnik geografije na svijetu – Dejan Nemčić, jedan od najcitiranijih znanstvenika na svijetu koji je svoju istinsku ulogu pokazao u jeku koronavirusa – Igor Rudan, rukometni trener pod čijim su vodstvom naše reprezentativke osvojile broncu na lanjskom Europskom rukometnom prvenstvu – Nenad Šoštarić te volonter – jedini koji u ovom izboru nema stvarno ime i prezime jer među rijekom volontera koja se slila pomoći na Banovinu bilo je nemoguće izdvojiti samo jednu osobu.
Razveseliti obitelji
U Večernjakovu izboru osobe 2020. godine žiriju u čijem su sastavu profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Dragan Bagić, profesorica političke komunikacije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Marijana Grbeša Zenzerović, profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin, stručnjak za odnose s javnošću i imidž i profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Božo Skoko, predstojnica Klinike za kožne i spolne bolesti KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu akademkinja Mirna Šitum, znanstvenica Ekonomskog instituta Zagreb Maruška Vizek, te večernjakovci – novinarka Ljubica Gatarić, kolumnist Milan Ivkošić, kolumnist i novinar Marinko Jurasić, urednica i kazališna kritičarka Bojana Radović i izvršni urednik Žarko Ivković, koji je predsjednik žirija, pomogli ste i vi glasujući preko našeg portala vecernji.hr. Vjerujemo da ćete nam pomoći i u humanitarnoj akciji kojom ćemo zajedno razveseliti deset obitelji s Banovine.
1. SELO OD 12 DOMAĆINSTAVA
“U kontejneru nemamo sanitarni čvor, pa u rukama nosim vodu”
Razorni potres 29. prosinca oštetio je i staru kuću bračnog para Čakalo na kućnom broju 49, u selu Čakale u južnom sisačkom području. Kuća je ionako bila stara, tradicionalno sagrađena, no nakon potresa postala je opasna za život. Dobili su stambeni kontejner preko dobrih ljudi iz Karlovca i Crvenog križa, no problem je što nemaju nikakve sanitarije.
– Treslo se to jako, dijelovi su otpadali, jedva smo iz kuće izašli – kaže 74-godišnja, teško pokretna Danica Čakalo. Iako je i sama bolesna, ona se brine o svom suprugu Slavku koji je, kako kaže, u još gorem stanju od nje. Slavko je puno slabije pokretan, 80 mu je godina. Oni i dalje koriste svoj narušeni objekt, no kad se ponovno zatrese, tad se sele u kontejner. Dobili su i grijalice, ugodno je unutra, kaže nam Danica. No nedostaje sanitarni čvor.
– Kad god udari potres, sve se ljulja u kući, strah nas je biti unutra. Bili smo u kući i kad je bio taj jaki, jedva smo utekli odozgo. Kuća je sad puna pukotina, vidi se kroz njih, ja ih popunim nekom spužvom da ne puše. Obilazi nas Crveni križ, mnogi volonteri su navratili, porazgovarali s nama, sve je bilo dobro. No da nam je u kontejneru barem mali tuš, da imamo vodu unutra pa da se može zagrijati na peći ili tako nešto... – priča nam Danica koja ističe da ona sad vodu nosi iz pumpe.
– Ja nosim vodu, ali teško to mogu uz štaku. Sad se malo umijemo tu iza kuće, a WC kako ide, ide. Ne može se tu puno ni kombinirati – dodaje Danica.
Čakale se nalaze na granici sisačkog i sunjskog područja, a do sela se dolazi malom asfaltiranom cestom koja je u lošem stanju zbog brojnih kamiona koji iz okolnih šuma izvlače stabla. Trenutačno u selu ima tek 12 domaćinstava sa stalnim stanovnicima. Od njih 12 mnoga su pretrpjela teška oštećenja u potresu te ljudi borave u stambenim kontejnerima i kamp-kućicama. Bračni par Čakalo dobio je kontejner, ugodan i u dobrom stanju, no nema sanitarni čvor. Prije nekoliko godina napokon je kroz selo prošao vodovod, no potres ih je sada opet unazadio. Uređenje sanitarnog čvora u kontejneru Danice i Slavka Čakala bar bi donekle tu situaciju popravio.
2. TREBAJU GRAĐEVINSKI MATERIJAL, ZA POČETAK ŠODER
Ne idemo iz ovoga grada, makar potonuli zajedno sa svojom kućom
U sisačkoj Ulici Vjekoslava Karasa započelo je rušenje. Obitelj Mitrović odlučila je katnicu na broju 44, u čije su podizanje utkali godine života i rada, srušiti o svome trošku, što će ih stajati oko pet tisuća eura. Dok gleda kako nestaje dio njezina života, Marijana nam govori da su privremeni smještaj pronašli kod sestre njezina supruga Zorana u Sisku, no to nije, i ne može, biti rješenje.
Zoran Mitrović posljednje je dvije godine na radu u Njemačkoj gdje je zaposlen kao varilac. Marijana je domaćica koja se brine o njihovim školarkama Luciji i Lani, djevojčici koja zbog lošega vida ima invalidnost. S njima je u zajedničkome kućanstvu i baka Slavica.
Mitrovići namjeravaju graditi novu kuću, prizemnicu, površinom manju od prethodne. Potreban im je građevinski materijal, za početak deset kubika šodera:
– Mi iz svog grada nećemo nikamo, makar potonuli zajedno sa svojom kućom, ostajemo u Sisku – kaže Marijana ispraćajući nas s ruševina i grleći svoju Lanu koja zaplače svaki put kad pogleda prema kući.
– Što ti najviše nedostaje iz kuće? – pitamo je.
– Kuća – odgovara.
3. NESTAO STAN KUPLJEN PRIJE 8 GODINA
Tu smo rođeni i mi i naša djeca, tu želimo i ostati
Prije osam godina obitelj Komić kupila je stan na četvrtome katu zgrade u Ulici Hrvatskog narodnog preporoda na broju 6 u Sisku. Njih četvero – supružnici Almedina i Anel te njihovi sinovi Lun i Arman – bili su sretni u svojih nešto više od 50 kvadrata. S njima je bila i Šiva, pas kojeg je Arman dobio za rođendan.
Almedina je zaposlena kao njegovateljica u domu za starije osobe, a Anel je taksist. Dječacima je škola bila nasuprot stana.
– Tu nam je bilo sve – govori Almedina dok stojimo ispred stambenih zgrada s crvenom naljepnicom u kojima više nema života.
Prošle je godine u studenom Komićeve najprije poharala korona. A kad se potkraj lanjskog prosinca žestoko zatreslo tlo, roditelji su bili svaki na svome poslu, a dječaci, srećom, na igralištu, što su roditelji tek poslije saznali. Šiva je ostala u stanu. Arman nije htio nikamo bez nje, navrat-nanos organizirano je njezino spašavanje, dojurio je prijatelj, izvukao i nju i neku baku... Almedina nije mogla nikamo. Cigle su popadale tako da su joj zagradile automobil, ne oštetivši ga.
Obitelj je sada smještena u malenom kontejneru u naselju u Sisku i stambeni im je prostor skučen na trećinu prijašnjeg. Za nevolju, prije nekih mjesec Anel je imao prometnu nesreću i ostali su bez jedinoga prijevoznoga sredstva jer je vozilo potpuno uništeno. Almedina se nada da će biti bolje:
– U Sisku smo rođeni i muž i ja i naša djeca. Tu su naše obitelji i prijatelji. U Sisku ćemo, unatoč svemu, i mi ostati – govori Almedina Komić.
4. KONTEJNER TREBA NADSTREŠNICU
Moglo bi se i tako živjeti, ali bez vode je jako teško
Svakoga dana kroz prozor svoga kontejnera 65-godišnja Vesna Pupovac gleda prema bunaru i misli kako bi bilo dobro da ga se očisti pa da iz njega dobije vodu i ima sanitarni čvor.
Taj se bunar nalazi na lokalnome putu u zaselku Zlonoge u Majskim Poljanama, selu kod Gline u kojem je za lanjskog potresa poginulo petero stanovnika. Bunar je izgrađen prije pedesetak godina i ispada da je sad ničiji.
Vesna Pupovac je umirovljenica, živi sama, a njezina je drvena kuća nakon potresa predviđena za rušenje. U kući je imala vodu, tuš, kadu... Sad nema ništa:
– Svime sam zadovoljna, Crveni križ nam sad sve rjeđe dolazi pa, ako nemam zalihe vode, kupim flaširanu. Dobijemo dnevno jedan topli obrok, no kad se on dijeli, ja sam na terapijama u Topuskom pa mi ga uzme susjeda.
Samo kad bi se našao netko da očisti bunar pa da stavim hidrofor i imam vodu. Prijatelji su mi predložili da ispred kontejnera napravim nadstrešnicu. Moglo bi se tako, ali bez vode je jako teško – kaže Vesna Pupovac iz zaselka u kojem su uz njezino još četiri domaćinstva.
5. NEDOSTAJE GRAĐEVINSKOG MATERIJALA
Dobrovoljnog vatrogasca potres zatekao na terenu
Gornji kat njihove kuće u Novom Selu Glinskom potpuno je uništen, u prizemlju su ispucali zidovi, no 37-godišnji Ivica Jambrešić naglašava kako je jedino bitno da se obitelji nije ništa dogodilo, a sve drugo će već nekako biti. Sa suprugom Marinom, magistrom agronomije, i 15-godišnjom kćeri Vanesom te tri godine mlađim sinom Markom Ivica sada živi u Viduševcu, u kući svojih roditelja. Marinini roditelji Mirica i Stjepan Valent ostali su u kontejneru u Novom Selu Glinskom jer obitelj ima OPG s dvadesetak ovaca. Ekološki su proizvođači.
– Punac i punica bili su u prizemlju, a mi od prije dvije godine na katu. Sve smo uredili... – govori Ivica, inače kuhar u kaznionici u Glini i član dobrovoljnog vatrogasnog društva kojeg je razorni potres i zatekao na intervenciji u središtu grada:
– Mi ni iz sela, a kamoli iz ovoga kraja ne planiramo nikamo otići. I zato je ono što nam sada najviše treba građevinski materijal, kako bismo se što prije vratili svojoj kući – kaže Ivica Jambrešić.
6. KROVIŠTE PRIVREMENO 'PRIVEZANO'
Tri kćeri imale su dvije sobe, a sada im treba namještaj
Deset su godina otplaćivali kredit, da bi posljednje dvije godine uživali u svome. A onda su 29. prosinca prošle godine supružnici Zoran i Lidija Mraković iz Vlahovića ostali bez svega pa s djecom Anom (6), Tijom (9) i Mijom (14) te Lidijinom majkom Dubravkom spavaju u kontejneru nasuprot kuće.
Zoran je zaposlen kao zaštitar u Sisku, a Lidija je domaćica. Vlasnici su obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva i imaju deset krava:
– Ne, ne namjeravamo se odseliti. Previše smo ovdje uložili da bismo sada nekamo išli. Štala je ostala čitava, da je ona porušena, možda bih drukčije razmišljao – kaže Zoran.
Nakon potresa njihov je oštećeni dom deset dana kisnuo, pomogli su im momci iz sinjske Torcide, no namještaj im je gotovo sav uništen. Krov je privremeno “privezan”, no potrebna je njegova hitna sanacija.
Prije potresa njihove su tri kćeri imale dvije namještene sobe, manje su bile u jednoj, a tinejdžerica Mia u drugoj. Ono što Mrakovićima treba upravo su sobe za njihove tri princeze, odnosno kreveti i ormari.
7. NE USUDI SE DO ORMARA
Dva sam puta počinjala ispočetka, moram i treći
– Dva sam puta počinjala iz početka, kad sam se udala i nakon rata. A sad moram treći put – govori Đurđa Dražetić iz Sibića kod Petrinje, sela u kojoj je naseljeno nekih 16 kuća, a nema one koja nije oštećena prošle godine u potresu.
Đurđa Dražetić živi sama otkako je prije sedam godina umro njezin suprug.
– Imam psa i tri mačke – kaže pogledavajući prema svojoj devastiranoj kući koja se mora potpuno srušiti.
Pogled joj se zaustavlja na naherenom dvokrilnom ormaru koji se pomalja iz prostorije koja je nekoć bila soba:
– Išla bih po njega, ali ne usudim se. A sad nemam kamo odjeću staviti – govori Đurđa.
Nedostaje joj kaže i štednjak jer sada više nema pećnicu:
– Pokojni muž je bio vozač, ja sam radila kod kuće. Uvijek sam išla za radom, nikad se nisam ni farbala, ni šminkala ni nokte mazala. Cijeli smo život bili skromni. Proći će i ovo nekako. Neću otići iz sela. Tu su moji i mladost i dom – kaže Đurđa Dražetić, majka dviju kćeri, odlazeći ka svome kontejneru ispred čijeg ju je ulaza čekao pas.
8. SVE JE BILO SPREMNO ZA USELJENJE...
Imaju projekt za montažnu kuću, ali kako naći novac
Taman su bili sredili kat kuće, uveli struju i vodu, postavili knauf... Sve je bilo spremno za useljenje. Ali nisu se uselili, govore Silvija i Željko Salamun iz Strašnika, sela nadomak Petrinje, pokazujući nam svoju kuću na kojoj je crvena naljepnica. Valja je rušiti...
Tog dana potkraj lanjskog prosinca Željko je baš bio na krovu i popravljao dimnjak oštećen u potresu dan ranije, 28. prosinca. Djeca – školarci Dora i Dorijan, dječak s autizmom – bili su u kući s bakom Katarinom. Kad se zemlja zatresla, vrata su se zaglavila i nisu mogli van. Nastala je panika. Njih troje nisu mogli van, nisu znali gdje im je otac i sin. No Željko se nekako uspio spustiti s krova i provaliti vrata. Kuća u koju se nikada neće useliti, a za čiju će izgradnju kredit plaćati još godinama, bila je sva ispucala... Danas Salamunovi žive u nešto više od 20 kvadrata stambenoga kontejnera. Unutra ih je šestero jer je s njima sada i Silvijin otac, 85-godišnji Ivo Dalijan koji je kćerinoj obitelji došao iz obližnjeg Graberja gdje je njegov dom oštećen u potresu.
Silvija Salamun glavna je hraniteljica obitelji, s plaćom trgovkinje od oko 3500 kuna. Željku su 43 godine, u prijevremenoj je invalidskoj mirovini, djelomično nesposoban za rad. Njegova su primanja oko 2200 kuna. Iz Strašnika ne namjeravaju otići. No da bi ostali, moraju imati krov nad glavom. Dobri ljudi su se već udružili, gotov je projekt za montažnu kuću u koju bi trebali useliti uspije li se do kraja zatvoriti financijska konstrukcija. U humanitarnoj akciji Večernjaka Salamunovi su kazali da bi im, kako bi se mogli useliti u svoj dom, trebalo 200 četvornih metara šindre.
9. U KONTEJNERU ĆE OSTATI JOŠ DUGO
Ne treba nam ništa... Možda krović kada je kiša ili sunce
Drvena kuća Mire (67) i Miloša (70) Živkovića u Velikom Gradcu, selu dvadesetak kilometara udaljenom od Gline, nakon potresa dobila je crvenu naljepnicu pa sada ovo dvoje umirovljenika živi u kontejneru. Miloš je paraplegičar, vezan uz invalidska kolica te pomoć i skrb svoje supruge.
– Nismo halapljivi, pomozite ljudima koji imaju puno djece – skromno kažu Živkovići navodeći kako će već, prvenstveno uz pomoć Crvenoga križa, dobiti ono što im nedostaje, poput peći na drva:
– Imam i radio, televiziju, plinski rešo, posteljinu... – nabraja Miloš Živković naposljetku otkrivši što bi volio imati, a nema:
– Trebao bi nam samo krović na kontejneru, da se natkrije pa da bude druga priča kad pada kiša i udari sunce – kaže Miloš pomiren s time da će on i Mira u kontejneru ostati još dugo vremena.
10. SAMO DA SU SVI ZAJEDNO
Zorica osjeti potres deset minuta prije i počne plakati
– Može li se ova kućica u kojoj smo smješteni prebaciti u moje dvorište? – pita nas na ulazu u privremeni dom u kontejnerskome naselju Crvenoga križa u Odri Nada Nikolić, čija kuća u sisačkoj Ulici Nikole Tesle 17, trenutačno nije za stanovanje. S 26-godišnjom nepokretnom kćeri Zoricom oboljelom od cerebralne paralize, 17-godišnjim sinom Andrijom, kćeri Svetlanom i dvogodišnjom unukom Melisom Nada se stisnula u dvije sobice i malenom boravku.
– Imala je moja Zorica nov krevet, nizak, fin, mekan. Ovaj je previsok i bojim se da će noću pasti. Ona po cijele dane leži, sjediti ne može, da imamo kolica za takve bolesnike, mogla bih je izvesti na dvorište. Moja Zorica osjeti svaki potres deset minuta prije nego što će biti. Tada počne plakati, vrištati... – govori Nada.
Ona je već 16 godina udovica. Kuću u Sisku koja se prostirala na više od stotinu četvornih metara sagradila je, veli, teškom mukom. Kada je lani razorni potres pogodio Banovinu, ona je sa Svetlanom i Melisom bila u dnevnom boravku, Zorica je bila u svome krevetu, Andrija u kupaonici:
– Bilo je strašno. Kako je ustajao, Andrija je padao, mi smo se prepale, oko Zorice su padale stvari, samo je svetac pokraj njezin glave ostao na svome mjestu. Srećom, ništa je nije ozlijedilo. Sin Đorđe je ostao u kući, u prvoj prostoriji. On se ne boji iako imamo dvije narančaste naljepnice i trebamo hitnu intervenciju. I zato bi htjela da mi presele ovu kućicu u moje dvorište, da smo svi skupa. A kad me pitate što mi treba od stvari, ništa mi nije tako važno kao kolica ili krevet za moju Zoricu – kaže Nada Nikolić.
Svoje donacije možete uplatiti na IBAN: HR2123600001502893839.