Ukrajinskim nevjestama Hrvatska kao Amerika

U Hrvatskoj se, tvrde i stručnjaci, više umire nego rađa. Prošlogodišnji je omjer 51.790 prema 42.492, a to znači da je 2006. dočekalo manje 9298 Hrvata. Pa ako se ovaj trend nastavi, predmnijevaju demografi, Hrvatska će do 2050. godine imati 900 tisuća stanovnika manje.
Čudno, zaključuju cinici, a nemilo se tucamo, svuda i svatko svakoga gdje može i gdje stigne.

No, naglašavaju seksolozi i ginekolozi, iz tucanja u zdrav mozak ništa se ne rađa.
Nadalje, govori statistika, od dvadeset hrvatskih županija tek dvije – Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska – imaju pozitivan prirodni prirast, dok ih osamnaest ima negativan prirodni prirast, jednako kao i Grad Zagreb. Najnegativniji prirodni prirast, primjerice, 2004. godine imale su Karlovačka i Sisačko-moslavačka županija... U prvoj ih je bilo manje 1064, a u drugoj 1014. U komu ili čemu je problem, pitaju se mnogi, a starina Juko iz Otoka kod Sinja objašnjava:

– Seks je najstarija zabava na svijetu – i za siromahe i za bogatune, stoga i ne začuđuje da su i jedni i drugi imali po jato djece. U vrijeme moje mladosti desetero djece bila je normalna stvar, makar kruha nije bilo dovoljno ni za jedno. A siromaštvo nije razlog niskom natalitetu u Hrvatskoj, nego nešto drugo.

To su, po mom mišljenju, sloboda seksa i rasipanje sjemena uzalud. A Bog je rekao: “Idite i množite se i ne rasipajte sjeme uzalud.” Prije “dok je Bog hodao po zemlji”, muškarac se mogao okusiti “one stvari” tek nakon braka pa je i normalno da su se svi žurili oženiti dočim bi im udarilo u mošnje. Danas se “ona stvar” troši na svakom koraku, a najmanje u braku. A o uzaludnom rasipanju sjemena ne treba niti zboriti... – kaže Joko te dodaje:

– Nije točno da Hrvati ne vole seks, što bi se dalo zaključiti po broju novorođenčadi. Vole ga oni i te kako, samo, nije isto praviti djecu i praviti sprdnju od toga. Evo, pederi kažu da će posvajati djecu e samo neka im se dopusti sklapanje braka. No ja ih pitam: A tko će rađati djecu? Ja još nisam čuo da je neki peder rodio dijete! Zna se komu je od Boga dano rađanje, tako je od početka, a tako će biti sve do kraja. Ma što ima ljepše od mlade djevojke!?

Prinčevi im draži od konja
A za Hrvatima mladoženjama, kako sada stvari stoje, “najluđe” su Ukrajinke i Rumunjke. Za njih je Hrvatska, same kažu, Amerika, a Hrvati – prinčevi na bijelom konju. Stoga otamo i hrle u nadi da će ovdje pronaći i sreću i životnog suputnika. Makar, veli jedna Rumunjka, u njih ne nedostaje konja, no prinčeva je malo. Pa što to ima u mladićima iz zemlje “od stoljeća sedmog”?

– Hrvatski momci su duša, otvoreni i odmah ti kažu što žele, a Hrvatska je prelijepa – kratko iznosi svoj dojam mlada dama iz Ukrajine.
 – A mladića je kao u priči. S druge pak strane, u Ukrajini je obrnuta situacija: tamo je više žena nego muškaraca i taj je omjer 70 prema 30 u korist žena. Zato i ne začuđuje što nas je sve više u potrazi za ljubavi svoga života u Hrvatskoj, svih dobi i uzrasta, svih zanimanja i profesija.

Nakon propalog braka u Ukrajini, u potragu za novom srećom krenula je i učiteljica Hana iz Kijeva. O Hrvatskoj joj je s oduševljenjem govorio otac pilot pa je na odmor krenula na naš Jadran i u Makarskoj upozanala Nenada Bosančića iz Dugopolja. I – rodila se ljubav.
– I, evo, tu sam oko dvije godine – kazuje Hana na pristojnom i razumljivom hrvatskom jeziku:

 – Nenad i ja smo se vjenčali i živimo u obiteljskoj kući u Solinu. Vjenčanje je bilo u Ukrajini, to zato što ja nisam mogla dobiti vizu pa je Nenad morao doći tamo. Inače, ja nisam imala pojma da je ovdje tako lijepo i za Hrvatsku nikad nisam čula sve dok mi otac o njoj nije počeo pripovijedati. On je pilot pa je letio svuda po svijetu te je bio u Zagrebu i u Splitu. I tako sam ja tu došla prvi put prije tri i pol godine.

Hana kaže kako su je u novoj domovini svi odlično prihvatili, kako suprugova rodbina tako i svi u sredini u kojoj je započela novi život. Oduševljena je našim ljudima, običajima i hranom, posebice crnim rižotom, juhom od škampa, kamenicama i – žabama.
– I zato je često vodim na žabe u Trilj – zbori joj suprug Nenad – tamo su žabe najbolje, no Hana je i sama odlična u spremanju jela ovdašnjeg podneblja. Osobito joj je drago pripremati jela na kominu, gradelama i bronzinu.

I obožava naše more i naše planine, Biokovo osobito, a i Gospu Sinjsku. Ove godine hodočastila je pješice od Solina do Sinja. Prigovora ni na što nema osim na čudnu i zamršenu papirologiju pri dobivanju viza.

– Ove je godine k nama na ljetovanje trebao doći moj sin – kaže Hana – ali se to nije dogodilo. Nisu mu odobrili vizu, odbili su je bez objašnjenja. I zato ga ovih dana ja i suprug idemo posjetiti.

– A kad dođem tamo – dodaje Nenad – nastane jagma. Oko mene se okupe Hanine prijateljice i samo govore: “Daj nam nađi nekog Hrvata!”

Svoga Hrvata u zemlji “od stoljeća sedmoga” našla je i Rumunjka Gabrijela prije godinu i pol dana. Upoznala se s Imoćaninom Dragom Bitangom, u njega se zaljubila i – za njega se udala. I eno ih u sretnom braku u Kaštel Štafiliću sa sinom Markom Antonijem. Gospođa je Gabrijela odlično svladala hrvatski jezik, iznenadila ju je otvorenost, veselost i pristupačnost naših ljudi te se “davi” u dalmatinskim jelima: blitvi, ribi, raštiki, pršutu i siru. – Sve mi je prije bilo nepoznato – veli Gabrijela – i ljudi, i zemlja, i jezik... No, sada mi je ovdje ljepše nego tamo gdje sam rođena i ništa mi ne nedostaje. Sretna sam, imam obitelj, prijatelje. Ovdje je sve prekrasno... I moja prijateljica, Rumunjka koja se također udala u Kaštela, kaže da joj je ovdje ljepše nego tamo odakle smo došle. Ljubav i glazba ne poznaju granice, stoga se preko njih i nalaze i čuju. A za hrvatske momke čulo se nadaleko, na sve četiri strane svijeta.

A djevojaka je u Hrvatskoj mnogo manje nego mladića. Prema nekim prosudbama, Lijepoj našoj manjka ih više od 100 tisuća. – Jest, to je istina – kaže Nediljko Babić, predsjednik podružnice Hrvatskog populacijskog pokreta Imotski. – I ja znam mnoga mjesta s mnogo momaka, no u svome traženju još nisam naišao na mjesto s puno cura. Primjerice, u hercegovačkim je Drinovcima 400 momaka za ženidbu, a u Otoku Sinjskom čak 450. Cura je malo, cure iz ovih sredina odlaze pa se udaju u druga mjesta diljem Hrvatske i u inozemstvo. A za Hrvaticama su ludi Nijemci, Austrijanci i Talijani, cijene ih zbog njihove vjernosti, radišnosti i poštenja. E, u takvoj situaciji, u nedostatku djevojaka u nas, može se reći da smo prinuđeni “uvoziti” ih. I “uvozimo” ih, najviše s istoka.