Sadašnja bizarna regulativna rješenja sprečavaju bilo kakve investicije u istraživanje domaćih zaliha ugljikovodika. Za Hrvatsku je ponovni rast istražnih aktivnosti u naftno-plinskom sektoru vrlo bitan. Ali istraživanja nije bilo desetljećima usprkos nekim iznimno obećavajućim područjima.
Iako su investicije u Hrvatskoj u prvoj polovici ove godine pale na razinu iz poslijeratne 1996., potencijalna ulaganja vrijedna više stotina milijuna eura već su mjesecima blokirana u iščekivanju jednog novog zakonskog propisa. Riječ je o dugo najavljivanom Zakonu o ugljikovodicima koji je Vlada obećala još prije deset mjeseci, a bez kojeg ne mogu biti raspisani koncesijski natječaji za istraživanje i eksploataciju hrvatskih nalazišta nafte i plina. Taj zakon trebao je nakon više godina ispraviti bizarna regulativna rješenja, koja su sprečavala bilo kakve investicije u istraživanje domaćih zaliha ugljikovodika.
Odvojeni procesi
Naime, prema važećem Zakonu o rudarstvu, koncesije za istraživanje i proizvodnju ugljikovodika dodjeljuju se u potpuno odvojenim procesima. Pojednostavljeno, to znači da se od investitora očekuje da uloži u istraživanje na nekom području, a ako nešto pronađe, mora se opet prijaviti na novi natječaj kako bi stekao pravo eksploatacije toga što je pronašao.
Dakako, nema nikakvih garancija da će to pravo i dobiti, a u takvom okruženju pravne nesigurnosti izvjesno je da će se rijetko koja kompanija odlučiti na milijunske investicije koje ulaganja u istraživanje nafte podrazumijevaju. Ta zakonska nelogičnost trebala je biti riješena posebnim novim zakonom koji bi uređivao eksploataciju ugljikovodika, a prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić najavio ga je još u siječnju. Ipak, do dandanas ništa se nije dogodilo pa je neizvjesno hoće li natječaji za koncesije biti raspisani do kraja godine – kako su predstavnici Vlade obećavali u kontaktima s brojnim stranim investitorima.
A interes ulagača nije sporan. Dvije ruske državne naftne kompanije – Zarubežnjeft i Gazpromnjeft – već su nedvojbeno najavile da će se javiti na natječaje. Načelno je zainteresiran i privatni Lukoil, a može se pretpostaviti da će se javiti i zapadne kompanije. Talijanski ENI već dugo crpi plin u sjevernom Jadranu, a britansko-nizozemski Shell odnedavno istražuje rezerve u BiH. Dakako, tu je i Ina kojoj su sredinom 2011. godine oduzete koncesije na 14 istražnih blokova u kontinentalnom dijelu države.
Za Hrvatsku je ponovni rast istražnih aktivnosti u naftno-plinskom sektoru bitan ne samo investicijski već i zbog mnogih drugih razloga. Prvenstveno, razvoj novih nalazišta nužan je kako bi se spriječio prirodni pad postojeće proizvodnje te konzekventni rast uvoza energenata te vanjskotrgovinskog deficita. Također, takva ulaganja ključ su rentabilnog upravljanja domaćom energetskom infrastrukturom, s posebnim naglaskom na Inine rafinerije. Na kraju, evidentno je da je riječ o resursu koji je neiskorišten. Naime, ozbiljnijih istraživanja u Hrvatskoj nije bilo već desetljećima usprkos nekim iznimno obećavajućim područjima. Kako objašnjava akademik Mirko Zelić, predsjednik Hrvatske udruge naftnih inženjera, zbog razvoja tehnologije i povećanja cijena nafte došlo je vrijeme da se krene u ulaganja.
Vrlo isplativo
– Moramo agresivno napasti područja koja su dosad bila nedovoljno istražena. Pritom prije svega mislim na srednji i južni Jadran, ali i na područje Dinarida. Geološke strukture su u tim predjelima su obećavajuće, a uz današnje cijene nafte i plina, njihova eksploatacija je ekonomski isplativa. Krajnje je vrijeme da precizno utvrdimo čime raspolažemo. To je bitno iz ekonomskih razloga, ali i kao puno širi razvojni poticaj za domaću ekonomiju. Primjerice, krenemo li u razvoj nekonvencionalnih rezervi plina – kojih također ima dosta – posredno ćemo osigurati i transfer specifičnih tehnologija koje se koriste za njihovu eksploataciju. No, ničega od navedenog neće biti dok pravna regulativa ne bude poticajna za investicije – kaže Zelić.
Zna li netko u ovoj zemlji što radi ?!