Uli Hoeness je shvatio što je najlošija krađa

Ima jedna stara perzijska priča “Najlošija krađa” koju treba dati svakom političaru kad preuzme funkciju. Govori o tome kako je Aqil došao u posjet svome bratu hazreti Aliju, Zapovjedniku pravovjernih, vrhovnom poglavaru pod čijom je odgovornošću bila riznica blaga i novca. Aqil je dugovao velik iznos novca i došao je tražiti pomoć da vrati dug. Hazreti Ali mu je ponudio pola svoje skromne plaće, ali nezadovoljni Aqil s čuđenjem reče: “Vi kontrolirate sva državna dobra, cijelim državnim imetkom upravljate. Ako mi samo izdate naredbu da smijem pristupiti državnoj kasi, mogao bih uzeti onoliko novca koliko mi je potrebno i tako se spasiti.”

Zapovjednik pravovjernih mu objasni da novac koji se nalazi u riznici ne pripada njemu te mu reče: “Ne mogu odobravati uzimanje tuđeg imetka, čak ni onda kada trebam svome bratu pomoći.” Aqil je i dalje inzistirao. Kada je hazreti Ali vidio da njegov brat ne odustaje, reče mu da ima ideju: “Uzmi svoj mač, kao što ću i ja uzeti svoj. Izađimo iz grada i napadnimo karavan; sav novac koji tamo pronađemo, otet ćemo.” Aqil iznenađen i zbunjen reče: “Brate, ja ne mogu krasti. Zar ti da mi savjetuješ takvo nešto? Samo sam tražio dozvolu za novac iz državne kase, zar je to zločin? Činiš da se osjećam kao kradljivac.”

Imam se nasmiješi, pa reče: “Krađa je ono što ti tražiš od mene. Ti pretpostavljaš da je razbojništvo samo napad mačevima na karavane? Ono što si ti zatražio da učinim je najgora vrsta odmetništva. Aqil je shvatio poruku, naučio nešto i zamolio za oprost.

Ova perzijska priča aktualna je stoljećima a posebice u Hrvatskoj. Nakon presude Ivi Sanaderu, njegovim ortacima i HDZ-u mnogi se pitaju hoće li ona značiti prekretnicu u Hrvatskoj. “Pitanje je jesmo li nakon ovoga bolji ljudi i bolje društvo” – zapitao se i premijer Zoran Milanović komentirajući presudu. Jesmo li shvatili poruku i hoćemo li sada doista biti bolje društvo s manje korupcije i krčmenja društvenog dobra? Sam premijer bi morao vjerovati da ćemo biti bolje društvo jer on ima mehanizme koji su ključni za suzbijanje korupcije, ali kao da i on sam u njih sumnja.

Uhićenje Ive Sanadera bilo je kao i neka vrsta pokazne vježbe cijelom društvu da se korupcija ne isplati. Međutim, prošlo je od njegova uhićenja već više od tri godine, a i presuda je manje-više očekivana, ali Hrvatska se nije znatno pomaknula u smanjenju korupcije, posebice one generirane iz sustava. U mjerenjima korupcije koja su provodili EU, UN ili Transparency International Hrvatska i dalje stoji loše. Možda je najznakovitije istraživanje koje je provelo prošle godine Ministarstvo pravosuđa među svojim zaposlenicima. Na pitanje bi li prijavili korupciju u Ministarstvu pravosuđa da za nju znaju, čak 31 službenik od njih 78 odgovorio je da ne bi, a njih čak 55 odgovorilo je da smatraju da bi prijavljivanjem korupcije bili izloženi nekoj štetnoj posljedici (npr. otkazu). Kao razlog zašto ne bi prijavili korupciju naveli su da se neće ništa promijeniti, da je sustav korumpiran... Kada takve stavove imaju zaposlenici Ministarstva pravosuđa, na mjestu je pitanje postajemo li bolje društvo.

Optimisti će reći – pa što i u Njemačkoj ima korupcije. Uli Hoeness, intimus Angele Merkel, predsjednik Bayerna, prevario je državu jer nije plaćao porez. Ali on je, čini se, shvatio što je najlošija krađa, pokajao se, nije se žalio na presudu i odlazi u zatvor. Ono pitanje jesmo li bolje društvo nakon presude Sanaderu i HDZ-u zapravo znači poduzima li sustav dovoljno da suzbijemo korupciju. Čini se, ipak ne.