Kažu da su u zapadnom svijetu u koji iseljavaju Hrvati poznati po tome što žele što prije sagraditi ili kupiti kuću za obitelj. Moguće je da je i ta težnja za kućenjem razlog što odlaze iz Hrvatske u kojoj do stana ili kuće sve teže dolaze. Niti imaju uvjeta da uzmu zajam za gradnju ili kupnju, niti mogu plaćati veliku stanarinu, pa mnogima ostaje ili dugo živjeti s roditeljima ili put pod noge pa u Njemačku, Irsku, Kanadu...
Prema najnovijim podacima, 80 posto mladih do 34. godine živi s roditeljima. U Hrvatskoj država i gradovi osiguravaju stanovnicima samo dva posto javnog stambenog prostora, dok je u nekim dugim velikim europskim gradovima, na primjer, u Beču, i do 60 posto stanova u javnom ili neprofitnom sektoru. Stambene nevolje mladih ljudi a time i iseljavanje iz zemlje zbog tih nevolja mogla bi ublažiti gradnja državnih zgrada koje bi služile samo za dugoročni, jeftini najam. Na primjer, da bi doskočila visokim stanarinama, država u Njemačkoj gradi desetke tisuća stanova.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić može se ovdje i ondje pokazivati po glavnom gradu i glumiti brigu za građane, ali kad ga negdje, kao prije nekoliko dana na Trgu bana Jelačića, neki gnjevnik povicima pozove da pogleda kako autobusima iseljavaju deseci i stotine tisuća Hrvata – zanijemi. Nije odgovorio ni jedne jedine riječi, jer su te riječi zamrle u samosvidljivom paradiranju gradom i lažima o dobrom i za cijelu Hrvatsku uzornom životu u glavnom gradu, premda nigdje u Hrvatskoj nema takve sirotinje.
I relativno i apsolutno Zagreb ima najviše pučkih kuhinja i onih koji u neimaštini traže pomoć. I nigdje se nije tako teško skućiti. Zagreb je prvi u Europskoj uniji po porastu cijena dugoročnog najma, kojeg je ionako gotovo nemoguće naći. Ne tako davno oglašavano je na tisuće stanova za iznajmljivanje s rasponom cijena od 200 do 500 eura. Danas ih ima samo oko 500, a četverostruko je više stanova što se iznajmljuju za 500 do 1000 eura, što je daleko iznad mogućnosti ljudi s prosječnim primanjima. Nedavno je Boro Vujović iz agencije Opereta izjavio: “Stanovi u strogom i širem centru pretvoreni su u apartmane za dnevni najam. Potom se taj trend preselio i izvan centra grada. Osim toga, cijene nekretnina rastu, a u skladu s time rastu najamnine”.
Ako su stambene nevolje ljudi jedan od presudnih razloga za iseljavanje, onda se upravo u Zagrebu i trebao dogoditi spomenuti “verbalni napad” na Bandića. Može on stotinu puta ponoviti kako je nezaposlenost u Zagrebu mnogo manja nego drugdje u Hrvatskoj, kako je veći prosjek plaća i slično, ali je istina da su socijalni problemi u glavnom gradu najveći i da gradske vlasti ama baš ništa ne čine da se ublaže stambene nevolje zbog kojih deseci tisuća građana žive loše ili napuštaju Hrvatsku. Najviše vapaja poslodavaca za radnicima različitih profesija čuje se u Zagrebu. I umjesto da ga radnicima gradska i državna vlast brigom o stanovima po pristupačnim cijenama učini gostoljubivijim, odlaze u Irsku, Njemačku, Kanadu... Dotle gradonačelnik bez ikakvih argumenata razglašava glavnim grad primjerom za cijelu zemlju dok u svom populističkom paradiranju trgovima ne naleti na pljusku od koje izgubi dar govora.
Svi znamo da su, nasuprot nepodnošljivoj skučenosti i stalnoj neizvjesnosti, pristojan stan ili kuća, bili unajmljeni na drugi rok koji jamči sigurnost ili bili u vlasništvu stanara, presudni za normalan život, odgoj djece, radno raspoloženje i životno zadovoljstvo.
Stoga bi stanovanje trebalo biti jedna od glavnih briga svake politike, a toga u Hrvatskoj nema.
Siromaštvo ne može biti izgovor, da se dio od milijardi uludo bačenih u sanacije i subvencije velikih tvrtki, banaka, proizvodnih projekata bez pokrića u poljoprivredi i drugdje, trošio za gradnju državnih stanova koji bi se iznajmljivali po cijenama podnošljivim za radništvo, danas bi u Hrvatskoj bilo i više stanovništva i više zaposlenih i manje sirotinje. Političke i druge elite upravo kad je riječ o stanovanju za sebe su se i te kako pobrinule, smjestile su se u velebne stanove, kuće, vile, vikendice. A kojeg li ruganja državi – mnogi moćnici koji je vode imaju više stanova od kojih neke iznajmljuju, i to ne za male nego za velike novce koje većina ljudi koja ih je izabrala nema. Pa ako težnja da se što prije sagradi ili kupi kuća postoji u predodžbi o Hrvatima u inozemstvu, nije čudo što ih je tamo sve više. I bit će da je gnjevnik dovikivao doktoru Bandiću onako u prolazu, na putu u Njemačku.