Ljudi imaju prava. Tako, zapravo, počinje (ali, programatski, istovremeno i završava) ozbiljna rasprava o veoma popularnoj temi. Uvodna rečenica ima, naime, smisla samo ako je izrečena – i zastupana – u ovoj svojoj posve jednostavnoj formi. Nikakva proširenja u kojima bi se pojavljivali “ali”, “ako” ili “uz uvjet” ovdje nemaju smisla, jer ona, u osnovi, znače sužavanje izvornoga značenja.
Čitav je problem u tomu da se shvati kako ljudi imaju prava zato – i samo zato – što jesu, jer postoje. Nikakve posebne kvalitete pojedinaca (koje su inače odlučujuće za to kako ih okolina prihvaća, priznaje ili razumije) ne igraju ulogu kad je riječ o tomu da im se pripisuju prava. Jer, time im se pripisuje nešto što je sadržano u samoj činjenici njihova opstanka. Kad se kaže da čovjek (osoba, pojedinac, ljudsko biće) ima prava, kaže se, zapravo, “samo” to da čovjek (osoba, pojedinac, ljudsko biće) jest, da postoji. Prvo je i osnovno pravo, naime, pravo na život – a ono se ne smije uvjetovati ili relativirati ni poštenjem, ni inteligencijom, ni spolom (rodom), ni socijalnim podrijetlom, ni dobrotom, ni privlačnošću, riječju nikakvim društvenim, političkim, privrednim, ideologijskim, religijskim ili nacionalnim okvirom.
U svakidašnjem poimanju olako se pretpostavlja da ljudska prava treba razumjeti (i zastupati) cjelovito, no, zapravo, različita prava (i njihove generacije) nije moguće jednostavno slagati jedne na druge poput Lego kocki. Dapače, pravo na slobodu i na jednakost, pravo na zdrav okoliš i na zaposlenost, pravo na privatnost i pravo javnosti da zna, nerijetko su u oštrome protuslovlju. Stoga će među njima svatko za sebe morati birati, polazeći od vlastitih vrijednosnih pretpostavki, ali i poznavanja problemske cjeline.
Proces osvještavanja
Taj će izbor biti, međutim, smislen samo ako bude izveden kao praktički usmjereni proces odlučivanja u konkretnome, povijesnom, socijalnom, kulturnom, pravnom i političkom kontekstu. Taj je kontekst lokalno određen nizom tradicijskih i suvremenih čimbenika. S odmakom od ratnih zbivanja nacional-histeričko zastupanje hrvatstva postupno je slabjelo, a time se otvarao i prostor za raspravu o zbiljskim kvalitetama netom ustrojene “najstarije države u Evropi”. Neprestance slavljenje sama njezina postojanja više, naime, nije moglo zadovoljavati čak ni one koji su se bili ugodno smjestili u mainstreamu.
Tek poslije rata je stoga započeo proces osvještavanja koji je – mukotrpno – dovodio do njihova pozicioniranja u središte javne rasprave, te, konsekventno, do polagana popravljanja stanja ljudskih prava u zajednici. Pokazalo je to, ponajprije, stanje onih organa države, prije svega organa sigurnosti, koji su ključan segment svake suvremene zajednice u zaštiti ljudskih prava. No, tipično je tranzicijska razina povređivanja ljudskih prava ona socijalna; nekritičko prihvaćanje “slobodnoga tržišta” u devedesetima, te “patriotsko” zamagljivanje privatizacijskih prijevara dovelo je do bitnoga pogoršanja uvjeta na tržištu rada sa svim posljedicama koje odatle slijede na socijalne službe.
Činjenica je da su najslabiji u društvu – prije svega stariji ljudi, bolesni, djeca, te nezaposleni – ne samo nedovoljno nego i sve manje zaštićeni. Socijalni očaj iskazuje se ne samo širenjem moralne depresije u društvu nego i (samo) podvrgavanjem značajnoga dijela zajednice masovno (re)produciranoj maloumnosti; televizijski svenazočni reality (točnije peep) show paradigma je takve deprimirajuće deprimirane atmosfere.
Znakovito za ovakvo ozračje, medijski manipulirana javnost (koja češće djeluje poput neuke nakane zborskoga pjevanja) treba neprestance stvarane nove pobude za funkcioniranje (“skandalozne”, dakako).
Negdašnja je “crna kronika” uspješno iz svih vijesti istisnula i unutrašnju i vanjsku politiku (kultura i znanost na margini), no za gledatelj(ic)e ili slušatelj(ic)e – znatno rjeđe za čitatelj(ic)e – više nije dostatno “puko izvještavanje”. Traži se angažman, jer, zaboga, “zna se” tko su krivci, počinitelji &td., pa “nema smisla” čekati “dugotrajno formaliziranje sustava”. TV emisije poput “Istrage” odavno su već – ne tek samorazumijevanjem – nadomjestile policiju, državno odvjetništvo i sud, no postupno to preuzimaju i svi drugi “mediji”, koji više ne posreduju, nego doslovce proizvode – uz novosti, još i (instant) pravdu. Kad je riječ o Koradi ili Pukanićima (da se o “našim generalima” u Haagu i ne govori), “sve je jasno”, do te mjere čak da poslovičnu drugu stranu i ne treba poslušati, naprosto stoga što je – za “prave ljude” – jednostavno nema.
Trka na duge staze
Aktualno je medijsko sudovanje najbolje opisati pogođenim bazičnim formulacijama iz izjave udruge za zaštitu i promicanje mentalnoga zdravlja “Svitanje”: “Kad je riječ o pravima osoba s duševnim smetnjama, smatramo to trkom na duge staze kojoj bi bila potrebna stalna medijska pozornost a ne ona akcidentalno vezana uz slučaj medijskog mogula u nas.”
Jasno je da su mediji fascinirani razvlačenjem psihičkog statusa bračnog para Pukanić. Mnogo se u tom kontekstu spominje i besprizorno troši termin “ljudska prava”, a zadnjih par dana i “ljudska prava osoba koje su lišene poslovne sposobnosti”, jer se vjerojatno pretpostavlja da se to trebalo dogoditi s gospođom koju je spasila takve mogućnosti bivstvovanja medijska eksponiranost.
Prije, sada i nakon ovog medijskog cirkusa armije ljudi koji su lišeni poslovne sposobnosti ili su sad, ovog trena u toj hladnokrvnoj proceduri državnog aparata; provodit će svoje bezbojne dane, lišeni uglavnom svakog prava na osobnost, te i neće biti svjesni da imaju ljudska prava jer im to nema tko reći; ili ako im dozira koliko se misli da treba jer bi oni mogli i zatražiti da se ta njihova prava poštuju, a to je već naporno.
Riječju, “javnost” ima poseban interes za povrede ljudskih prava u okvirima koje određuje “red carpet”. Deseci običnih nisu dostatno zanimljivi; što je, uostalom, interesantnije od mogućnosti da se špekulira o narko-orgijama u kojima (“možda”) sudjeluje i državni odvjetnik (a, logički, valjda i još ponetko od funkcionara). I najbolje namjere da se pomogne polazeći od visokoprofiliranih “slučajeva” (u nadi da će se time pomoći i drugima u sličnome stanju) mogu u takvu medijskome “posredovanju” završiti reviktimizacijom, ili viktimiziranjem drugih.
Težnja da se, barem načelno svakome, ali baš svakome, štite ljudska prava, utopijska je polazna (pa i završna) pozicija, stajalište koje se možda pretjerano ali po mnogo čemu opravdano može nazvati idiotizmom ljudskih prava. Time se naglašuje monocentriranost jednoga diskursa koji, po vlastitim pretpostavkama, zaboravlja, ili barem zapostavlja, mnoge bitne socijalne, političke, pa i moralne složaje.
No, kao jedan od partnera u javnoj raspravi ovaj diskurs je gotovo nenadomjestiv ne želi li se ponovno stanje u kojemu povreda ljudskih prava nema – naprosto stoga što njihova zaštita nije ni zajamčena. Ili, konkretnije: zaštita prava počinje od onih (trenutno) najugroženijih – uključujući, medijima nasuprot, recimo: i Koradinu udovicu (od sustavnoga upadanja u njezinu privatnost), i Gotovininu suprugu (od proliferacije gluposti Carle del Ponte), ili Saru Pukanić (od onih koji ne mogu razumjeti da su roditelji doista katkada odgovorni za djecu, no djeca nikada ne mogu biti odgovorna za roditelje).