Da Banski dvori nisu oduševljeni idejom da Danko Končar ulaganjem 20-ak milijuna eura preuzme sjevernojadranske škverove Uljanik i 3. maj, moglo se naslutiti i prije posjeta povjerenice Europske komisije Margrethe Vestager, ali zaokret u komunikaciji nakon tog protokolarnog posjeta Zagrebu dokazuje da se na sastanak čekalo da bi se javnosti priznalo da rješenje koje je sklepala uprava Uljanik Grupe ne drži vodu.
Plan restrukturiranja koji je Gianni Rossanda poslao ministru Darku Horvatu, a potom i Komisiji manjkav je od početka. Pravila EK podrazumijevaju da novi vlasnik na sebe preuzima barem polovicu dugova, a po nacrtu sastavljenom u Puli država bi na sebe od 560 milijuna eura kredita s državnim jamstvima preuzela čak 350 milijuna eura. Onih dodatnih 90 milijuna eura koje je Uljanik Grupa dobila u siječnju, a potrošila već do srpnja nitko ni ne spominje, računajući valjda na to da će se, ako se o njima ne razgovara, zaboraviti. Ali ni to nije sve!
Sada Uljanik traži još 100 milijuna eura, da bi započeo restrukturiranje, a resorni ministar Horvat tome se čudi, kao da u javnosti već desetke puta nije vidio informaciju da bez tog iznosa Uljanik ne može dočekati Božić. Rupa bez dna, tako se najlakše može opisati Uljanik, ali ni to ne treba biti iznenađenje kada se zna da je u pet velikih brodogradilišta država ulupala 31 milijardu kuna.
Modus operandi tih škverova bio je sisati novac iz državne blagajne, ali tome je izgleda ipak došao kraj pa je sasvim očekivano da se uprava Uljanik Grupe, škvera koji nije bio zaista privatiziran kada je to trebalo učiniti, ne snalazi i upada u duboke probleme.
Rješenje je bio Končar, ali on nije država niti mu pada na pamet svoj privatni novac ubacivati po potrebi uprave u tu rupu koja ga nemilosrdno guta. Pozajmicu od 12,5 milijuna eura dao je da bi kupio svoj ostanak u igri za potencijalno najveći turističko-nekretninski projekt u Hrvatskoj, ali sada kada je svjestan da taj novac vjerojatno gubi, kao zadnji u redu naplate u slučaju stečaja kompanije na izdisaju, ne želi dodati ni kunu, što je razumljivo i u duhu dobrog gospodarenja novcem.
Ima li Končar financijski potencijal izdržati Uljanik Grupu i je li više zainteresiran sada kada je plan o gradnji hotela i marina napadnut i od lokalne politike i od radnika, pitanje je na koje samo on može odgovoriti, ali ekonomskom analizom lako je dokučiti da je Končaru bez tog projekta planirana zarada znatno manja.
Talijanski brodograditelj Fincantieri koji je bio zainteresiran za 3. maj na više od pet milijardi eura prihoda godišnje i narudžbama od gotovo devet milijardi eura ostvaruje profit od svega 100 milijuna eura, a riječ je o posloženom brodogradilištu. Drugim riječima, čista zarada svedena je u promile pa bi Končaru, a i svakom drugom, trebali eoni da vrati uloženo.
To se isplati raditi samo nekom iskusnom brodaru kojem treba relativno malo brodogradilište za remontne poslove ili gradnju visokospecijaliziranih brodova. Da bi ih mogao raditi u Uljaniku, morao bi nakon plaćanja dugova puno uložiti u modernizaciju proizvodnje, radnike... Ima li uopće kraja toj rupi bez dna?!
>> Pogledajte video - Prosvjed radnika Uljanika i 3. maja
Ima samo jedan ispravan put, a on je vrlo blizu. Trebalo je davno to tako napraviti i bilo bi bolje za radnike i državu.