Konačni odlazak Ćire Blaževića u “vječna lovišta” nameće niz paralela, pa i s politikom i političarima. Odlazak toga “Indijanca” i najdugovječnijeg hrvatskog zabavljača mogao bi ujedno biti i kraj dugogodišnje iluzije.
Iluzija je trajala dok je Ćiro, što bi on rekao, mogao “komunicirati” publici svoju ličnost. Njemu je dva desetljeća uspijevalo što većini političara ne uspijeva – biti ne samo u vrhu nego uvelike biti i omiljen. Ćiro je u sebi uspješno spojio trenera, meštra public relationa, nacionalnog lidera, iluzionista, šoumena i političara. Njegov je kraj primjer kako netko ne zna otići kada mu je vrijeme. A takvih je primjera i u politici gotovo kao i u sportu. Političari žele u politici ostati čak i kad ih se ne želi.
Ćirina javna inicijacija u prvosvećenika hrvatske javnosti započela je kao kriptoreligija. Do trijumfalnog ulaska u “katedralu duha” trebalo mu je nekoliko godina. U javnost je ušao kao što ulazi većina marginalaca uvjerenih da imaju misiju. Pojavio se kao kontra poznatom. Uspio je do tada nepoznatom energijom i nekom bosanskom inačicom transcendentalne meditacije i dotadašnje Dinamove mlitavce, uvjerene da su vječni gubitnici, pretvoriti u pobjednike. Njegova pojava u nogometu bila je revolucionarna.
On je postao svojevrsnim nogometnim Che Guevarom. Ćiro je došao, a da javno nije nudio promjene, kao što rade današnji političari. On ih je učinio. Nasuprot tome Ćirinu modelu, političari su uglavnom radili, i rade drukčije. Oni puno nude, a malo ostvaruju. Ali se iz politike ne daju.
Kao što Ćiro nije znao svoj “vijek trajanja”, povući se na vrijeme i ostati legendom, ne zna to ni većina političara. Premda mahom bez ugleda, uvjereni su da su “ljudi za sva vremena”. No, unatoč takvom uvjerenju, san o dugovječnosti se kod većine političara – osim u političkog Metuzalema Ivice Račana i političkog Janusa Vladimria Šeksa – pokazao tlapnjom. Ni politička karizma tu nije bila spasonosna. Da jest, onda bi u politici još uvijek bila njezina Big Mother Savka Dabčević-Kučar i politički Razmetni Sin Dražen Budiša.
Pojevši vlastitu karizmu, pretvorili su se u političke sjene. Za njih bi bilo bolje da su doživjeli iznenadnu političku smrt. Ovako su zapravo politički odumrli. Kao ni Ćiro, ni oni nisu znali kada treba reći zbogom i ostati legendom. Da je Ćiro poslije Francuske “ubio samoga sebe”, postao bi besmrtan. Da se s osvitom demokracije Savka Dabčević-Kučar i Dražen Budiša, poslije godina javnoga izgnanstva, nisu pojavili ni tada, ostali bi političkim svecima.
Ćiro je u hrvatski nogomet došao kao malo znani kriptorevolucionar, a nedugo potom postao sportskom inačicom bana Jelačića. Njegov je model u politici nekoliko godina poslije ponovio znatno manje znani od blaženika 1971. – Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala, Vlade Gotovca, Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička – bivši general koji je izabrao hrvatsku inačicu đilasovske sudbine. Dr. Franjo Tuđman učinio je u politici čudo koje je Ćiro Blažević uradio u nogometu.
Možda je dr. Tuđman “imao sreću” umrijeti na vrijeme. Jer sigurno je da bi bio ciljem, a vjerojatno i žrtvom, hrvatskih ikonoklasta. Strasti – da se vidi kako Ćiro pada – on je i sam navukao žudnjom za glamuroznošću, hipertrofiranim egom, sklonošću ekshibicionizmu i gotovo patološkom potrebom za javnim divljenjem. Sve do jelačićevske inverzije, tj. do poraza od debrecinskih Mađara, Ćiro je ipak bio drukčiji od političara, bio je uspješan. Ali poslije toga postaje sličan političarima. Ćiro je uspješnim bio dvadeset godina. U hrvatskoj politici, osim Račana, nitko i nije toliko dugo. No, po uspješnosti on nije ni Ćirina sjena.
Istina je, Ćiro je znao preživjeti i kada mu nije išlo, ali to je ipak bio eksces. Nasuprot Ćiri Blaževiću, političarima je preživljavanje pravilo. Ćiro je otišao, iako mu blef još nije sasvim pojeo karizmu, jer je prestao biti uspješnim. U politici, pak, neuspjeh još nije kriterij. U njoj još vlada blef.