“Krenuti prema prvom kontejneru za smeće, prvi je i najteži korak skupljača boca. To je osjećaj kao da idete učiniti nešto loše i protuzakonito i da vas čeka kazna. Morate znati da prvi par očiju koji vas ugleda znači potpuno i sigurno rušenje vašeg ugleda i ponosa ma koliko prije toga bio izgrađen, vi ostajete netko tko je po svim mjerilima i kriterijima samo dno društva. Ta slika se više ničim ne može popraviti...”, među ostalim piše u Malom vodiču skupljača boca, prvom takve vrste u našoj zemlji. Napisao ga je Požežanin Dražen Perušić Boca (42), koji od skupljanja boca živi zadnjih šest godina, otkako je i počeo njihov otkup.
Manje boca, više “bocara”
A na pisanje vodiča natjerala ga je spoznaja da ljudi imaju krivu sliku o skupljačima boca.
– Ima puno neistina o skupljačima boca. Nije točno da skupljanje dovodi do nezadovoljstva i razočaranja. Ne smatram da mi je život propao i da mi se svijet srušio jer skupljam boce. Zar smo mi nešto ukrali, oteli, prevarili? Ni jedno zlo ne može se povezati sa skupljanjem boca. Različiti su razlozi zašto to ljudi čine – netko da preživi, a netko da si nešto posebno kupi. Znam jednu ženu koja je boce skupljala da bi kupila auto – objašnjava Dražen koji je završio samo osnovnu školu, a za završetak srednje, kaže, bio je previše buntovan. Nikada nije radio u nekoj tvrtki, ali je stalno obavljao različite poslove, od cijepanja drva, preko krečenja, do kopanja. Kada je počeo skupljati boce, nije bio svjestan da će mu to postati svakodnevni posao i da će od toga živjeti te postati prepoznatljiv po tom poslu.
– To je postao moj redoviti posao, samo na Uskrs i Božić ne “radim”. Ne obazirem se na vremenske prilike nego svaku noć, a ponekad i po danu, odlazim u pohode po kontejnerima. To traje nekoliko sati, ovisi o volji i snazi. Nekada sam pregledavao i kante, ali to se više ne isplati. Pokušavam svojim životom te razgovarajući s ljudima pokazati da nisam zbog toga postao ni gori ni prljaviji, nego da sam isti, a možda i bolji. Naime, uvjeren sam da se može postati bolji. Skupljajući boce stekao sam dar poniznosti, što je hvalevrijedno, osobito ako je čovjek vjernik – kaže Dražen, dodajući da je u kontejnerima manje boca nego što ih je bilo 2006. godine, kad je počeo.
Razlog je to što ima više “bocara”, skupljača boca, ali i to što sve manje ljudi baca boce u smeće. Dražen ima sreće što je skupljajući stekao nove znance koji mu poklanjaju boce, a dobije ih i od članova molitvene zajednice u požeškoj franjevačkoj župi, kojoj pripada tri godine.
Strava i tuga u kontejneru
Za “kopanje” po kontejnerima – osim što se mora prevladati neke moralne predrasude – treba imati i dobar želudac.
“Uz boce u smeću kao što i sama riječ kaže nalazi se baš smeće, što znači smrad, prljavština, trulež, crvi, krepani pilići, mačke. Tu je i razbijeno staklo i konzerve na koje se možete dobro porezati, što može izazvati ozbiljne posljedice za zdravlje ako niste cijepljeni protiv tetanusa” – piše u Draženovu Malom vodiču. Njega posebno pogađa što ljudi bacaju velike količine hrane, a najtužniji je kad u smeću nađe žive životinje, posebno mačiće. Uvijek ih izvadi i pokuša naći udomitelje. Jednom je u plastičnoj zavezanoj vrećici našao čak četiri mačića. U kontejnerima je nalazio i odjeću, obuću, igračke, šminku i parfeme – što je sve odnosio jednoj siromašnoj obitelji.
Za školu prebuntovan a za gurnut glavu u kontenjer smeća lomi se i ponos, ma ne optužujem ja njega ali, bolje da je buntovnost pregrizo, možda mu put nebi završio u kontenjeru...