Umirovljenici su prije dvorana

U svojoj mjesečnoj kolumni u "Kani" teolog Stjepan Baloban progovara o socijalnim pitanjima koja se tiču i Crkve i društva. Tako u novome broju od ožujka upozorava kako je "svaki kršćanin, neovisno o svojoj poziciji, pozvan i dužan založiti se i izložiti se za pravedno i moralno, za ljudsko i nacionalno". U skladu s time ponovno bi, i uime Crkve i kao dio nje, trebalo istaknuti problem "novih" umirovljenika. Oni su nepravedno, odredbom zakona, dovedeni u neravnopravni položaj u odnosu prema "starim" umirovljenicima i s prosječnom mirovinom od 1200 kn ne mogu živjeti dostojno čovjeka.

Zbroje li se, u optimalnom slučaju, dvije mirovine, jedva je moguće preživjeti. Situacija je, međutim, mnogo teža umirovljenicima samcima. Riječ je o nepravdi koju ti ljudi ne da nisu zaslužili (jer nepravdu nitko nije zaslužio), nego im je nanesena. I to državnim zakonom. U usporedbi s njima i njihovim pravom da do kraja svoga života žive dostojanstveno, sve sportske dvorane, stadioni, gdjekoja nova crkva, a osobito neki megalomanski projekti za uveličavanje ugleda pojedinih političara, stranaka ili pak moćnika, nepodnošljiva su kršenja elementarne društvene solidarnosti.

Vlada, i ova i ona koja dođe nakon nje, uime pravde to mora riješiti. Sve dok se to ne riješi, nitko ne bi imao pravo šutjeti. Osobito crkveni ljudi ne.