Bitka za ostavštinu Ivana Meštrovića kao da nema kraja. Kada se činilo da se obitelj dogovorila, nasljednici podijelili, a država u sklopu svojih mogućnosti otkupljivala djela velikog Meštra, neočekivani upad Stjepana Meštrovića u Atelijer na zagrebačkom Gornjem gradu ponovno je Meštrovićeve stavio u prvi plan. Kiparov unuk uzeo je ono što mu pripada, tu spora nema, upitan je samo način na koji je to učinio i motiv. Preko svojih zastupnika poručio je da umjetnine namjerava ponuditi državi na otkup. Oni koji su znali Meštrovića, prije svega njegov sin Mate, smatraju da takvim potezom slavni kipar svakako ne bi bio zadovoljan.
>> Stjepan Meštrović 'pokupio' djela iz muzeja Meštrović
Djevojka s čelom još čeka
Što je, zapravo, posrijedi?
Mate Meštrović o obiteljskim trzavicama ne želi govoriti javno. Neki kažu da to Stjepan radi iz mržnje prema djedu, o kojem je vrlo ružno pisao. I obiteljska tragedija i sudbina Stjepanova oca Tvrtka možda su razlog sadašnjeg dizanja tenzija jer dio Meštrovićevih tvrdi da mu je Ivan pomagao da se otrgne od alkohola, dok neki kažu da je bio bešćutan, strašan otac, gotovo čudovište i da sinu nije pomagao. Meštrovićevi nasljednici u svakom slučaju nemaju harmonične odnose, ne kontaktiraju ni Mate i Stjepan. Marica Meštrović, kiparova kći, bolesna je i stara, a Mate već dulje vrijeme nema saznanja što je s njom i je li živa. Želju da se lopta spusti na zemlju uporno pokazuje bivši diplomat, novinar i profesor, američki đak sa zagrebačkom adresom Mate Meštrović. U njegovu zagrebačkom domu na Srebrnjaku razgovarali smo s njim i njegovom suprugom Rumjanom.
Jeste li znali za namjeru svog nećaka Stjepana Meštrovića da uzme svoja djela iz Meštrovićevih muzeja?
Mate Meštrović: Na Dnevniku HTV-a vidio sam što se zapravo dogodilo i začudio sam se jer su to najavili kao treću najvažniju vijest dana. Nismo znali da se priča medijski pokriva iako smo bili upoznati sa Stjepanovim namjerama.
Rumjana Meštrović: Puno smo više bili uznemireni prošli tjedan jer smo se bojali da Stjepan Meštrović ne izazove skandal baš u vrijeme kada se otvarala izložba Carla Millesa u Atelijeru Meštrović, čijem su otvorenju nazočili švedski kralj i kraljica. Bila bi to dosta neugodna situacija koja bi stvorila lošu sliku za našu zemlju. Kralj i kraljica pozirali su pokraj slike Vladimira Becića koju je kasnije Stjepan odnio. Uglavnom znali smo što će se dogoditi, no nismo znali točno kada, kao ni što će uzeti. Na žalost, takvu medijsku pozornost nisu izazvali stvarno veliki događaji u muzejima Ivana Meštrovića, uključujući Meštrovićevu izložbu u Parizu, koja je nosila čitav projekt ”Croatie, la voici”.
Kako gledate na taj njegov potez?
Mate Meštrović: S pravnog gledišta on ima pravo na ta djela jer mu pripadaju. No način na koji je to učinio, prema mojem mišljenju, neprimjeren je.
Rumjana Meštrović: Treba naglasiti da se to dogodilo zbog dvije važne činjenice. Prva je ta da su za stalni postav obaju muzeja Ivana Meštrovića bez znanja i dozvole kiparovih nasljednika uzimane umjetnine iz pohrane obiteljskog vlasništva, dok istodobno neka djela poklonjena još 1952. ni danas nisu dostupna javnosti. Incidenta možda ne bi bilo da je Stjepan uzeo stvari samo iz pohrane. Drugim riječima, legalan je to čin, ali nije elegantan. Druga je činjenica da je država godinama inertna. Šest je godina prošlo otkako je obitelj podijelila međusobno umjetnine koje su obiteljsko vlasništvo već 50 godina, a nikada država nije izašla s konkretnim prijedlogom i svojim stajalištem. Te su umjetnine proglašene kulturnim dobrom bez znanja i participacije vlasnika, što je ipak nekorektno.
Što je s djelima koja su u vašem vlasništvu, a nalaze se u muzejima Ivana Meštrovića? Jeste li vi uspjeli postići dogovor s državom i kako je uopće došlo do toga da na kraju prodate sliku Vlahe Bukovca i još neke umjetnine?
Rumjana Meštrović: Prije dvije godine moj je suprug službeno darovao Hrvatskoj Meštrovićev velik i vrijedan kip iz američkog opusa “Djevojka s čelom”. Do danas ga država nije preuzela iz muzeja u SAD-a, gdje je u pohrani. Htjeli smo da to bude naš dar u povodu 130. godišnjice rođenja Ivana Meštrovića, a odabrali smo ovo originalno djelo jer je američki opus manje poznat našoj kulturnoj javnosti. Pripremili smo u New Yorku kao dopunu darovnice i velik dio Meštrovićevih crteža, rukopisa i dokumenata, no kako da ih darujemo i donesemo nakon ovog iskustva.
Brojni ilegalni odljevi
Mate Meštrović: Kad je riječ o umjetninama koje su u mojem vlasništvu, još sam davno dao konkretan pismeni prijedlog da jedan veliki broj tih umjetnina poklonim Hrvatskoj, a da drugi dio država otkupi, ako postoji interes, a ako ne, da mi se vrate. Jer de facto gotovo je nemoguće u trenutačnoj situaciji doći do umjetnina koja su naše vlasništvo, a u posjedu muzeja. Ako pogledate ja u svom domu zbog tih razloga gotovo i nemam ništa od očevih djela, čemu se čude svi naši gosti. Do danas nisam dobio odgovor na taj moj prijedlog. Primjerice, Bukovčev portret moga oca nisam uzeo kući premda bih to i te kako volio, nego sam ga ponudio na prodaju državi, a ne privatnoj osobi. Nisam htio rušiti stalni postav, a ni sada nitko od vlasti sa mnom nije kontaktirao. Jedino nas novinari zovu.
Ipak, u posljednjih pet godina izdvojeno je 3,5 milijuna kuna za otkup Meštrovićevih djela u vlasništvu nasljednika.
Mate Meštrović: To nije velik novac ako imate na umu koliku cijenu postižu Meštrovićeva djela na aukcijama i galerijama u inozemstvu. Te bi cijene bile i više da Hrvatska nije stavila “embargo” na izvoz Meštrovićevih djela. Recimo, 2,5 milijuna kuna cijena je samo jednog Meštrovićeva reljefa koji je prodan u Sothebysu. Nitko ne prisiljava državu da kupuje. Ona de facto ograničava naša prava pa čak i to da svoje umjetnine imam pravo donijeti doma. Žao mi je da neki namjerno stvaraju krivu sliku o tim prodajama. Ne postoji nikakav dugoročni i jasan plan što bi država s našim umjetninama. Ne možemo uzeti nešto što je naše desetljećima. Osobno, ja uopće ne bih prodavao državi očeva djela ako za to ne postoji interes u Muzejima Ivana Meštrovića.
Kažete u posljednjih 50 godina zna se tko su vlasnici Meštrovićevih djela u njegovim Muzejima. Je li netko od vas nasljednika pokušao tijekom tog dugog razdoblja ipak nešto uzeti i je li Stjepan Meštrović i ranije pokušavao doći do svojih umjetnina?
Rumjana Meštrović: Nije u redu da komentiramo koja je djela gospodin Stjepan prije bio uzeo ili prodao državi ili privatnim osobama ako se nisu radili ilegalni odljevi. Prije razvrgnuća zajedničkog vlasništva jedino je gospođa Marija Meštrović sustavno uzimala umjetnine iz obiteljske pohrane. Ona je iznijela 48 djela izvan Hrvatske, a time je kršila zakon. Ona je prije nekoliko godina poklonila neka djela svojoj djeci, što je dodatno zakompliciralo situaciju budući da su nakon toga rađeni ilegalni odljevi. Upravo smo ovih dana dobili nepravomoćnu presudu protiv njezine kćeri Ivane Stancomb i Ljevaonice umjetnina ALU.
Mate Meštrović: Tim odljevima učinjena je velika šteta ponajprije državi jer većina je tih kipova kulturno dobro i nisu se smjela lijevati bez mišljenja konzervatora. Inertnost države čak se i u tome pokazala jer ni danas nitko ne zna gdje se nalaze originalni gipsevi gospođe Stancomb.
Smatrate li da se i dalje krši volja vašeg oca i na koji sve način?
Rumjana Meštrović: Sve što se danas događa rezultat je nagomilanih problema nakon 1952. god. kada je Meštar poklonio hrvatskom narodu svoja najvrednija djela i svoje velebne nekretnine. Tužno je što danas jedna slika izaziva toliki skandal, a s puno važnijim i većim problemima javnost nije upoznata. Dojam je da je izazivanje javnih skandala jedini put da se to riješi, a to je ružno! Primjerice, i danas je skriven od publike velik broj djela iz darovnice, što je nekorektno. Meštrović je htio samostalne muzeje, a ne da sve bude pod nekom teškom administrativnom kapom. Možda bi se konačno morala početi poštovati njegova volja.
Mate Meštrović: Najflagrantniji primjer jest to što se 60 godina ne poštuje želja moga oca da se za njegov muzej nađe veći prostor u Zagrebu jer on je našu obiteljsku kuću i atelijer na Gornjem gradu poklonio s napomenom da se tamo samo privremeno smjesti taj muzej. To “privremeno” traje već 60 godina! Tužno je što zbog nedostatka sustavne politike, ozbiljnog stava i dugoročnog programa o Ivanu Meštroviću, umjesto da postane kulturni hrvatski brend, postaje često predmet kontroverzi i skandala.