Orešković je skalpelom morao dublje i oštrije zarezati u bolesno tkivo hrvatske političke arene

Dosta pažnje medija, vjerujemo i građana, a toplo se nadamo i prozvanih političara, izazvao je komentar premijera Tihomira Oreškovića kada je putem Facebooka pozvao na toleraciju u javnoj komunikaciji. Orešković je pažnju privukao više time što je jučerašnji komentar bila njegova prva politička poruka koju je uputio javnosti otkako je postao premijer – dosad je izbjegavao petljatiti se u aktualne i vruće političke teme, iako se to od njega kao prvog čovjeka države ultimativno očekuje. Umjesto stava nudio je odgovore tipa “na vrijeme ćete biti iskomunicirani”.

Ruku na srce i jučerašnji komentar na premijerovu Facebook računu bio je kamilica, nedovoljno jasan kome je (sve) adresiran.

Jedni tumače da je poruka uopućena svima u javnom prostoru: i vladajućim i oporbenim političarima, kao i medijima; drugi kako je to skrivena poruka namijenjena prvenstveno predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i prvom potpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku budući da je napisao kako od svih sudionika javne komunikacije očekuje da “činjenice i istina budu polazište s kojeg će voditi rasprave”.

Treći pak tumače da je “oprao” podjednako i predsjednicu i Karamarka i šefa oporbe Zorana Milanovića, četvrti da svojim komentarom učvršćuje osovinu Orešković-Petrov u cilju emancipacije od HDZ-a, predsjednice RH, ali i da najavljuje bijeg iz čeličnog stiska najmoćnijeg člana Vlade – Tomislava Karamarka. Peti smatraju da je to učinio da smiri tenzije u društvu i fokus prebaci na suštinske, ekonomske teme nakon što su se mediji raspisali o verbalnom građanskom ratu.

A neki poput mene smatraju da je komentar premijera Tihomira Oreškovića sveta vodica koja neće nikoga izliječiti. Kad je već odlučio prvi put u ruke uzeti “politički skalpel” uvjeren sam da je premijer Tihomir Orešković skalpelom morao dublje i oštrije zarezati u bolesno tkivo hrvatske političke arene. Siguran sam da bi tako napokon među građanima započeo graditi prijeko potreban autoritet istinskom i autentičnog vođe, jer ukoliko ga brzo ne izgradi javnost neće stati iza iti jedne njegove reforme, ideje ili odluke – bez obzira koliko one bile dobre.

O Oreškovićevim prethodnicima Zoranu Milanoviću i Jadranki Kosor možemo misliti – i mislimo – što god hoćemo, ali ne možemo im osporavati da su svoje političke poruke, kad je bilo potrebno, odašiljali vrlo jasno i na precizne adrese.

Zaključno, uvjeren sam da je predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku i šefu SDP-a Zoranu Milanoviću trebao jasno poručiti: ne muljaj, ne prijeti, poganski ne vrijeđaj. “Ne muljaj” odnosilo bi se, naravno, na predsjedničinu namjeru da smjeni šefa SOA-e Dragana Lozančića tvrdnjom da je prekšio zakon iako o tome javnosti nije ponudila odgovarajuće argumente.

“Ne prijeti” odnosilo bi se, naravno, na Karamarkovu otvorenu prijetnju HRT-u da će na javnoj televiziji biti velikih čistki ako urednici i novinari ne budu plesali kako on svira. “Poganski ne vrijeđaj” odnosilo bi se, naravno, na Milanovićeve javne nastupe u kojima često prekomjerno granatira političke protivnike “bildajući” atmosferu građanskog rata zbog često usko sebičnih interesa –nastojanja da ostane na čelu SDP-a i tako izbjegne preranu političku smrt.