Zaredalo se proteklih dana više nasilnih ispada s etničkim predznakom, najavljujući dugu političku jesen s ustašama, četnicima i partizanima u glavnoj ulozi. I opet, kao nebrojeno puta dosad, gledamo istu političku predstavu s akterima koji, umjesto da smire situaciju, dolijevaju ulje na vatru za društvo pogubne etničke netrpeljivosti.
Je li svaki napad na pripadnika srpske nacionalne manjine posljedica prevladavajuće društvene klime ili sporadični incident? Istina je, kao i obično, negdje između. Svako nasilje je bez ikakve rasprave za osudu. Međutim, kreatori politika u Hrvatskoj ne bi trebali dvojiti ni sekunde prije nego javno, oštro i nedvosmisleno osude svaki fizički ili verbalni napad na bilo kojeg pripadnika nacionalne manjine.
Dvoličnost u politici postala je prevladavajuća struja pa tako umirujući Andrej Plenković ima potrebu uz osudu napada na Srbe kraj Knina naglasiti da to nije rezultat društvene klime. Njegov koalicijski partner, politički predstavnik hrvatskih Srba Milorad Pupovac, takvu priliku ne propušta pa upozorava na revitalizaciju ustaške ideologije u 21. stoljeću kao da je Vlada naručila prebijanje vlasnika i gostiju kafića koji su gledali utakmicu Crvene zvezde.
Plenković je, naravno, kao i Pupovac u krivu, a ključna je pogreška što su i jednome i drugome misaone konstrukcije uvjetovane političkim interesima vlastitih političkih grupa. S figom u džepu. Premijera ne možemo izravno kriviti što šovinistički ispadi, huškačko ponašanje i nacionalističko divljanje kakvim smo svjedoci, od nogometnih utakmica do javnih okupljanja na sudovima prolaze s blagim ili nikakvim kaznama, kao što ga nismo smatrali odgovornim za sporo i nespretno procesuiranje Daruvarčeva divljanja po Zadru.
Međutim, politički lideri javnim istupima društvu daju smjernice, a premijer, kao i predsjednica toga moraju biti svjesni. Kao što svjestan težine vlastitih riječi mora biti i onaj koji, poput Miroslava Škore, pretendira na mjesto šefa države. Da su više svjesni društvenih posljedica, a manje zaokupljeni nadolazećom predsjedničkom kampanjom, ne bi davali povoda Miloradu Pupovcu da zbog vlastitih političkih interesa, poslovično ugođen s orkestrom iz Beograda, današnju Hrvatsku uspoređuje sa zločinačkom tvorevinom iz Drugog svjetskog rata.
Nije postojanje retrogradnih i radikalnih društvenih grupa, koje gaje simpatije prema davno pokopanim režimima i povijesnim mitovima hrvatska specifičnost. Ima toga i u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj pa čak i u Njemačkoj.
Međutim, oni su manje-više društvena margina. Dok god je klicanje ustaških simbola rezervirano za Skejine odrede i slične ridikulozne grupe, to nije veliki problem. Međutim, danas u Hrvatskoj o notornom ustaškom pokliču raspravljaju predsjednica Republike i članovi Vlade, polemike vode analitičari, svi zajedno uvučeni u začarani krug potkusurivanja najnižih strasti čiji su korijeni u neadekvatnom odnosu prema avetima vlastite nacionalne prošlosti.
Rješavanju temelja problema nije pridonijela ni Plenkovićeva alibi-komisija za suočavanje s totalitarnim režimima, koja je imala samo poslužiti kupovini vremena i izbjegavanju da se isprave greške počinjene prije dvadesetak godina kada smo znamenje režima koji je ljude drugih rasa i vjera lege artis lišavao slobode i života propustili eksplicitno staviti izvan zakona. Dok god to ne učinili, etnički uvjetovano nasilje neće biti sporadičan incident.
Milorad ima mladju, a boga mi i rasnu, žensku pored sebe. Jedino mu je za neprestano dokazivanje muškosti preostao predugački jezik.