Umjesto da udari po krizi, SDP se 
upustio u svjetonazorski rat u kojem ne može pobijediti

Potkraj osamdesetih godina dva sam puta boravila u Poljskoj kako bih sudjelovala na znanstvenim skupovima. No ne sjećam se Poljske po tim skupovima. Jer, ništa što je izrečeno na njima nije moglo potisnuti dojmove što ih je na nekoga tko je dolazio izvan država koje nisu pripadale sovjetskom bloku ostavljala ta zemlja. Kako je nekoć bio običaj da se na međunarodnim skupovima ne štedi na vremenu, domaćini su nas proveli svojom zemljom uzduž i poprijeko: od Zakopana preko Krakova i Varšave do Poznanja i Wrocława. Na dugim putovanjima autobusom vidjeli smo veliku, ravnu i turobnu zemlju s blatnim okućnicama i kućama bez cvijeća na prozorima, s praznim dućanima i zatvorenim restoranima, sa siromašnim stanovnicima i otuđenom vladajućom nomenklaturom.

U Poljskoj se u to doba gotovo gladovalo. Nije se imalo što kupiti u dućanu i nije se moglo ući u restoran, onako s ulice, i pojesti nešto u njemu. Sjećam se kako sam zapanjeno zurila kroz izlog jedne poveće prodavaonice hrane u središtu Varšave na čijim su se dugim limenim policama nalazila samo dva proizvoda: ocat i senf. Da Zdravko Tomac nije prijateljevao s Mieczysławom Rakowskim, visokim dužnosnikom Poljske ujedinjene radničke stranke, tamošnje inačice komunističke partije, koji nam je preko svojih političkih veza osigurao jednu večeru u varšavskom Interkontinentalu, iz Poljske bismo se vratili izgladnjeli. Koliko se sjećam, Tomac je poslije omogućio da se Rakowskom objavi knjiga na hrvatskom jeziku. Nekoć bih mislila da je to učinio zbog bliskih političkih uvjerenja – obojica su slovili kao reformski komunisti u svojim partijama – ali kada danas slušam Tomca, čini mi se da je to ipak učinio zbog večere u Interkontinentalu. Ukratko, Poljska se doimala kao beznadežan slučaj.

Poljaci su srušili sve

No bila je to samo površna slika, varljiv prvi dojam na koji se lako nasukati. Ispod površine nazirale su se one famozne socijalne i kulturne strukture “dugog trajanja” koje samo što nisu zbacile nametnute političke okove i počele pulsirati punom snagom. Blatna polja, na kojima danas buja jedna od propulzivnijih poljoprivreda u Europi, činila su se beskrajnima. U gradovima se osjećala nekakva mješavina staroga građanskog duha desetljećima zatomljena iza impresivnih arhitektonskih zdanja i novoga vibrantnog civilnog društva koje će iznijeti tamošnju tranziciju. Sve je nekako bilo dojmljivo. U odnosu prema sveučilišnim zdanjima u Wrocławu – nekoć germaniziranome provincijskom Breslauu što ga od zaborava ponajbolje čuva Marek Krajewski u svojim netipičnim kriminalističkim pričama o inspektoru Eberhardu Mocku, koje je na hrvatski znalački preveo Mladen Martić – rektorat u Zagrebu nalik je na zgradu kakvoga višeg upravnog suda. Sve naše kolege i kolegice s poljskih sveučilišta, odreda siromašni k’o crkveni miševi, bili su članovi masovnoga opozicijskog pokreta Solidarnost, uopće nisu dvojili o tome da su na pravoj strani i duhom su već živjeli u budućem društvu. A mi, sa svojim jugoslavenskim putovnicama s kojima smo mogli slobodno putovati po svijetu i s njemačkim markama u džepovima, odgajani u uvjerenju da smo bolji od svih na Istoku Europe, pa i od Poljaka koje smo nadmeno svodili na karikaturalne likove siromašnih jadranskih turista koji prodaju šarene luft madrace kako bi djeci kupili sladoled, mi smo zapravo bili problematičan slučaj.

Postalo mi je posve bjelodanim da će se Poljaci lakše osloboditi nametnutoga sovjetskog komunizma nego mi “autentičnoga” jugoslavenskog samoupravnog socijalizma koji se zasnivao na društvenom vlasništvu koje je službena ideologija definirala kao “ničije i svačije”, pa se i dandanas vuku repovi ostavinske rasprave među radnicima, vlasnicima i državom nad ostacima mnoštva uništenih i malobrojnih preživjelih tvrtki iz socijalističkog doba. Hrvatski proleteri i samoupravljači, koji su svojim glasovima srušili “samoupravnu diktaturu proletarijata”, očajnički danas pokušavaju očuvati njezine posljednje ostatke u, primjerice, brodogradilištima, ali i u zdravstvu i školstvu odakle će ih kapitalizam ubrzo deložirati, a potom “autsorsirati” iz privatnih praonica, čistionica i kuhinja. Oni su naivno vjerovali da će novo društvo biti spoj hrvatske nacionalne slobode, njemačkih plaća i samoupravnih socijalističkih prava na besplatno obrazovanje i liječenje, na siguran doživotan posao za cijelu obitelj u istom poduzeću, na društvene stanove i društvena odmarališta za ljetovanje, na duga sezonska bolovanja i izdašna socijalna prava.

Poljaci su znali da treba rušiti sve, a Hrvati su htjeli srušiti samo Jugoslaviju, ali ne, kako se sada vidi, i samoupravni socijalizam. Poljaci su se izvukli, a mi smo zaglavili. Zaglavili smo najprije u krvavom ratu za vlastitu državu, a kada smo pobijedili u ratu, ostali smo zaglavljeni u nekakvoj općoj socijalnoj i političkoj nemoći, deprimiranosti i rezigniranosti iz koje se ne znamo izvući. I glavinjanje u sadašnjoj ustavnoj i političkoj krizi samo je još jedan izraz tog stanja. Stranke vladajuće koalicije došle su prije dvije godine na vlast nakon osam godina plandovanja u opoziciji potpuno nepripremljene za ono što ih čeka. Umjesto jasno identificiranih kriznih područja društva, artikuliranih javnih politika i gotovih nacrta zakona kojima treba “udariti” po krizi, vlast se angažirala u poticanju i zaoštravanju svjetonazorskih sukoba i kulturnog rata u kojemu ne može pobijediti. Ne može pobijediti jer njezina liberalna uvjerenja ne dijeli društvena većina koja se, na nesreću vlasti, mobilizirala, organizirala te postala relevantan društveni i politički akter. Ako vlast i nije znala u kakvom društvu vlada, mogla je posegnuti za statističkim godišnjacima, rezultatima posljednjeg popisa stanovništva i nalazima empirijskih istraživanja koji su sustavno, iz godine u godinu, razotkrivali “utrobu” društva.

Pa kakva je ta “utroba”? U hrvatskom društvu danas radi svaki treći radno sposoban stanovnik, a stotine tisuća ljudi uopće ne žele raditi ili se ne zna što rade i od čega žive. Svaki je četvrti stanovnik u mirovini, pri čemu je golema većina otišla u “kupljene” prijevremene, invalidske ili povlaštene mirovine ne ispunivši zakonski radni i starosni cenzus. Oko milijun stanovnika završilo je samo osnovnu školu i potpuno su nefunkcionalni u svakome suvremenom društvu. Osuđeni su ne samo oni nego vjerojatno i njihova djeca, da budu smetlari, čistačice, grobari, sezonski konobari i sobarice u jadranskim hotelima, samo što ni tih poslova nema dovoljno za sve.

U zemlji živi pola milijuna uvelike frustriranih i deprimiranih ratnih veterana i branitelja među kojima je mnogo onih koji polažu pravo na izvanustavnu ulogu “čuvara države”, a smisao svoga postojanja vide u održavanju ozračja permanentnoga “ratnog stanja” radi Srba, a sve više i radi ostalih “neprijateljskih” manjina: pedera, ateista, komunista, ljevičara, stranaca i dr. Gotovo 90 posto stanovnika živi u vlastitim kućama i stanovima, među njima i velika većina od 350.000 nezaposlenih, koji su stoga posve nemobilni i ne žele tražiti posao i raditi čak ni u obližnjim mjestima, nego očekuju da im netko “otvori” radno mjesto ondje gdje žive. Najbolje bi bilo da to učini država, jer svi žele raditi u državnim poduzećima i ustanovama, mrze privatne tvrtke i privatne poduzetnike, protive se privatizaciji i prodaji navodno skupocjenoga “obiteljskog srebra” koje, kad dospije na tržište, ne želi kupiti gotovo nitko ili za nj nudi jednu kunu.

Gotovo 90 posto stanovnika čine katolici, pripadnici najkonzervativnije Katoličke crkve u Europi, koja je oltare pretvorila u borbene političke govornice, a njezini se biskupi ne sustežu od političke agitacije ni na misama na Dan mrtvih. Politički stavovi i svjetonazorska uvjerenja većine nisu liberalna, nego konzervativna. “Prirodna stranka vlasti” u takvom društvu – da parafraziram poznatu izreku o britanskim konzervativcima – jest HDZ. On je nekovrsno kolektivno utjelovljenje Karamarkova “tradicionalnog Hrvata”. Sva istraživanja pokazuju da se iz tih nižih, neobrazovanijih, siromašnijih, deprimiranih, religioznih i tradicionalnih slojeva društva regrutira golema većina birača HDZ-a. Za njih je prirodno da HDZ bude na vlasti, a svaku drukčiju vlast doživljavaju kao neprirodno stanje, prolaznu elementarnu nepogodu ili pravu nacionalnu katastrofu. U takvim uvjetima nominalno lijevo-liberalna vlast pokušava revidirati Ustav, i to bez suglasnosti HDZ-a. U konsolidiranim demokracijama ustavi se mijenjaju u nekriznim vremenima konsenzusom svih parlamentarnih snaga, ako je to ikako moguće, ili makar konsenzusom glavnih političkih snaga, dakle najvećih političkih stranaka. Umjesto da traži konsenzus s HDZ-om, vlast traži po saborskim hodnicima i Vladinim foajeima partnere među malim saborskim strankama kako bi s njima sklepala potrebnu dvotrećinsku većinu. Iz onoga što se javno čuje, one postavljaju nevjerojatne uvjete za sklapanje “ustavnog pakta”. HDSSB tako za svoj pristanak na promjenu Ustava traži uvođenje drugog doma Sabora kao predstavničkog tijela zamišljenih novih regija.

Samoupravljači koji su srušili “diktaturu proleterijata” očajnički pokušavaju očuvati njezine ostatke u npr. brodogradilištima

Neshvatljiv zahtjev HDSSB-a

Potpuno je neshvatljivo kako u ozračju opće i neskrivene netrpeljivosti građana prema političarima netko može tražiti umnožavanje političke kaste i državnih izdataka za nju. HDSSB je i bez drugog doma regija ušao u Sabor i ondje slobodno promiče slavonske interese. Hrvatski laburisti traže prihvaćanje svoga referendumskog paketa, premda se Lesar u posljednje vrijeme, valjda ponukan najnovijim referendumskim zbivanjima, malo povukao u odnosu prema prijašnjemu agresivnom zastupanju projekta koje osviješteni zagovornici izravne demokracije sažimlju u krilaticu “ne političko tržište nego javni forum, ne parlament nego referendum”. Povukla se i zašutjela i neinstitucionalna lijeva forumaška scena koja ovih dana svjedoči ozbiljenju svojih noćnih mora, a ne snova: građanske inicijative za održavanje referenduma niču kao gljive poslije kiše, a iz njezine ideološke i svjetonazorske perspektive ne zna se koja je gora od koje. A svaka od njih ima velike izglede da mobilizira birače i dobije potporu većine. No referendum se ne može ozakoniti samo za polovicu tematskog i ideološkog menija. S vremenom ćemo nekako saznati što traže i ostali potencijalni partneri “ustavnog pakta”. A možda će naposljetku Milanović i Karamarko ipak naći nekakav kompromis o ustavnoj reformi. U postojećim konfliktnim političkim i socijalnim okolnostima i nikad gorim odnosima među tim strankama to bi mogao biti “frankenštajnski deal”. Kako god bilo, ova priča ne može završiti dobro.