Umjesto eksperimenata s novim licima, provesti lustraciju zadnjih 20 godina

Karakteristika većine izbora u BiH, RH i okruženju jest što se ne glasa za, već protiv postojeće vlasti. Zato najbolje prolaze novoosnovane stranke i nova lica. Recept za izborni uspjeh je, čini se, jednostavan – dovoljno je osnovati stranku ili ponuditi barem novog kandidata. Na cijeni su i disidenti. Glasači vjeruje kako će novi biti bolji od starih. I onda uvijek iznova razočaranje.

Na takvoj matrici na izborima u BiH prije dva mjeseca nevjerojatan uspjeh ostvarila je Demokratska fronta (DF) Željka Komšića, stranka “stara” svega pola godine. S lakoćom su postali lideri ljevice, a tek potom su se suočili s problemima. A ključni je da je ta stranka jednako njezin lider (Komšić). Koji je i osnovao stranku zbog razočaranja sa SDP-ovom politikom. DF nema izgrađenu stranačku infrastrukturu i kapacitirane političare. Kada bi se sada opet održali izbori, vjerojatno bi izgubili veliki dio birača. A prošlo je tek nešto više od dva mjeseca od prošlih. Narod bi ih, eto, još dok nisu preuzeli vlast vjerojatno već kaznio. Uostalom, DF-u su se i prelili glasovi razočaranih simpatizera SDP-a.

“Slučaj” Komšićeva DF-a u BiH neodoljivo podsjeća na ORaH Mirele Holy u Hrvatskoj. I ona se kao Komšić, zbog neslaganja sa SDP-om, osamostalila. Potpora joj raste sukladno nezadovoljstvu prema njezinoj bivšoj stranci. Prava provjera i nju čeka tek kada bude dio vlasti.

I u Sloveniji Miro Cerar tek je u ovoj godini osnovao stranku lijevog centra i odmah postao premijer. Profesoru prava parlament je dao težak zadatak da sredi loše financijsko stanje. Prvi bolni rezovi i njemu će smanjiti popularnost.

Narod je honorirao odmetnike i na desnici. Primjerice, Stipe Mesić, kada se odvojio od HDZ-a, pobijedio je na predsjedničkim izborima. Čak je i gubitnik Boris Tadić u Srbiji uspio oživiti svoju karijeru na isti način – osnivajući Novu demokratsku stranku. Na prvoj izbornoj provjeri osvojio je glasova koliko i njegova stara stranka. A što tek reći za rast popularnosti Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića nakon izlaska iz Srpske radikalne stranke? U Crnoj Gori je izborni bum svojedobno napravila također nova stranka – Pozitivna Crna Gora. Predsjednički izbori u RH također upozoravaju na kontinuitet u potrazi za novim licima. Najzornije to ilustrira i nevjerojatan uspjeh mladog Ivana Sinčića. On je bez ikakve infrastrukture osvojio nevjerojatnih 16 posto glasova. Samo zato što je nov, mlad i što mu izjave koincidiraju sa željama naroda. No, bi li Sinčić ili neko drugo novo lice, da je došlo na vlast, uspjelo osim kozmetičkih provesti i temeljne promjene? Vjerojatno ne. Ne zato što to ne bi željeli, već zbog sustava koji im to ne bi omogućio.

Države u okruženju žive u začaranom krugu vlastite nesposobnosti. Vode ih političari koji svoju korumpiranost čuvaju sustavom. Njega je nemoguće razbiti s nekoliko novih lica. Trebaju korjenite promjene. Revolucija! Osobito u glavama. I birača i političara. Državama trebaju strukturalne reforme. Većina ih imaju glomazne, neučinkovite državne aparate, pretrpanu i preskupu administraciju. Teritorijalno uređenje je neracionalno i nerijetko nefunkcionalno. Sustav je uspostavljen tako da legalizira kriminal, a ne da ga sankcionira. Svi se lako naviknu na anarhiju.

Za drugačije države nedovoljan je Sinčić, Komšić, Holy, Cerar... Za stvarne promjene treba stvoriti kritičnu masu u narodu. Baš kao pred rat kada se rušila Jugoslavija. Danas treba srušiti filozofiju pogleda na državu. Ona nije socijalna ustanova koja će vas samo hraniti i koju ćete potkradati. Ona je samo uređen pravni okvir u kojemu vam treba omogućiti posao, napredovanje, ugodan i siguran život. Nijedni izbori još nisu ponudili recept za takve promjene. Možda bi za početak, umjesto njih, trebalo provesti lustraciju. Mirnodopsku! Onu posljednjih 20 godina. Treba razotkriti i kazniti sve one koji su politički i gospodarski opljačkali države. Dok se to ne dogodi, narod će u novim licima tražiti promjene. A zapravo, samo će dublje tonuti u provaliju kolektivne nemoći.